08. 03. 2016.

7. Treba sve planirano finansirati. Otkuda pare?

(Dragi prijatelji, sada ste već na postu redni broj 7. Ako ste prvi put u posjeti blogu i želite slijediti cijeli tekst monografije, pređite na postove pod rednim brojevima 1 - jedan2 - dva3 - tri4 - četiri5 - pet, 6 - šest,  koji se nalaze desno - na listi Popularni postovi. Npr. ako hoćete početak teksta kliknite na 1. Prvi dani na blogu (iz popisa Popularni postovi - desno), zatim idite na 2. Kako je počelo, pa na 3Pravićemo pilanu... VAŽNO: ukoliko koristite mobilne uređaje, za prelazak sa stranice na stranicu koristite poveznice - linkove, dolje, na dnu stranice, označene žutom bojom. Koristeći poveznice u tekstu možete naći pojašnjenja ili dokumenta o sadržajima koji su pomenuti ili obrađeni u tekstu. To smatram važnim, jer je svaka od tvrdnji argumentovana konkretnim dokumentom.) 

Postoje mnoge izreke o novcu i teško se odlučiti koja je najbolja.
Za ovu priliku, jer govorimo o poslu, i novcu u poslu, čini mi se ova najprikladnija:
"Banka je mjesto gdje ti pozajmljuju novac ukoliko dokažeš da ti nije potreban!"
Ovo je izgovorio Bob Houp - Leslie Townes Hope - rođeni Britanac i
naturalizovani Amerikanac, koji je s mudrolucima doživio 100 godina i
bio glumac, pjevač, komedijaš, autor i svašta još, ali prije svega
vrlo mudar i pametan čovjek prošlog i nakratko ovog vijeka.

          Nastavak priče o donacijama i finansijskoj pomoći biće zaokružen u ovom dijelu priče o ovom preduzeću, a kao ilustraciju, pokazaću priznanja i zahvalnica koje smo dobili. Poredani su bez posebnog reda i vremenskog određenja, jer su nam sva isto draga i svi naši prijatelji zaslužuju naše priznanje i zahvalnost za djela i aktivnost kojie su učinili u svome, uglavnom, amaterskom radu.
Namjerno ne potpisujem priloženo, jer će svaki od posjetilaca imati svoj komentar.

Neumorni Redžif efendija Meštrovac, imam džamije u Gornjoj Mahali, i Muhamed Kulenović, ispred Džematskog odbora Islamske zajednice Gornji Mahala, ponovo, 01.09.1997., Zahtjevom  ponovo traže pomoć za uređenje džamije.

Pred izbore, 13. i 14. 09.1997. godine, Stranka demokratske akcije je formirala Općinski operativni izborni štab, čiji je predsjednik bio Zekir milanović, a Sulejman Mašić, saradnik za finansije. Zadatak ovog tijela je bio da obezbijedi registraciju što većeg broja Bošnjaka koji će glasati, naravno, za ovu stranku, ali je trebalo finansirati aktivnost Štaba. Zahtjevom, od 25.05.1997., traže se donatorska sredstva. Istovremeno na drugoj strani grada sličnu aktivnost je vodila Hrvatska demokratska zajednica s ciljem da Hrvati glasaju za ovu stranku.

Pomoć roditeljima i njihovoj djeci, posebno, da se liječe i ozdrave, smatrali smo našom obavezom i ljudskom potrebom. Štiteći imena djece i njihovih roditelja neću iznositi detalje, ali ovdje, samo kao ilustraciju, donosim jedan primjer, koji je bio među prvima. Zahtjev je nečitak, ali je vidljiva preporuke doktora Brune Abramušića, specijaliste oftamologa iz Kantonalne bolnice Zenica, dostavljen je 02.07.1997. godine i bio je jedan od mnogih, a sličnih, koje smo kasnije zaprimili i donirali im sredstva.


Bošnjačka zajednica kulture Preporod bila je organizator manifestacije Preporodovi jesenji susreti, koji su se 5, 6. i 7. decembra 1997., održali u Bugojnu. Zahtjev za pomoć, od 26.11.1997., potpisao je Hamid Begić, generalni sekretar.

Ogranizacija porodica šehida i poginulih boraca Gornji Vakuf, na čijem čelu je bio Salih Duradbegović, predsjednik Upravnog odbora, dana 05.03.1998. godine, traži  finansijsku pomoć za aktivnosti.

Amila Mumnović-Šoše pripremala je novu knjigu i ponovo, 10.03.1998., tražila da pomognemo u njenom finansiranju.

Nogometni klub Iskra iz Bugojna ima sadržajno bogatiju tradiciju od naše Sloge, čak je bila i prvoligaš u Prvoj saveznoj nogometnoj ligi Jugoslavije. Poslije rata i ovaj klub imao je probleme u finansiranju, pa je Senad Dautović, predjednik Upravnog odbora Nogometnog kluba Iskra, 21.04.1998., poslao Zahtjev  za sponzorstvo.

Fikret Hindić, ovoga puta u kao predsjednik Sportskog ribolovnog društva Vrbas Gornji Vakuf, Zahtjev  za donaciju podnio je 10.05.1998. godine.

Putem onog našeg starog faxa, sa tankim prozirnim i osjetljivim papirom, 16.10.1998. dobili smo Obavijest o predstojećem seminaru i Anketu o radu novoformiranog Centra, čime se zapravo nagovještavala potražnja za njegovim porištenjem, a time i finansiranjem. dana 22.10.1998., odgovorili smo i poslali popunjen Upitnik, ali sve to ovdje ističem, jer je namjera da se ujedini i grad i podijeljeni građani, pa se u dopisu kaže: „Napominjemo da su u Centar dobrodošli svi građani, bez obzira na nacionalnu pripadnost, te da su naše usluge potpuno besplatne.“ Potpisnici su Marija Maja Mejdandžić i Reuf Ajanović. Nažalost, centar nije zaživio i preživio.

Istovremeno, pripremaju se novi izbori u 1998. godini, važni su, kao, uostalom, bili i svi dosadašnji, pa je Općinski koalicijski izborni štab Koalicije za cjelovitu i demokratsku Bosnu i Hercegovinu u Gornjem Vakufu, sa faksa Stranke demokratske akcije, dana 15.10.1198. godine, primili smo fax, koji je potpisao Zekir Milanović, predsjednik Štaba, odnosno Zahtjev za pomoć u finansiranju  predizborne i izborne aktivnosti.

Izlaženje još jedne knjige imalo je našu podršku. mr Ahmed Kico iz Bugojna, 22.10.1998., dostavio je Zahtjev da pomognemo štampanje njegove knjige Učenje i djelo Ahmeda ef. Bureka, za koga autor kaže da je bošnjački Sokrat. Recenzije su napisali akademik Vladimir Premec i prof. dr Amir Ljubović. Pošto je ovaj učenjak i mislilac rođen u Batuši, na čijoj adresi je i naša firma, ovdje je djelovao i radio, morali smo barem skromnom donacijom za štampanje ove knjige odati mu veliko priznanje.
 Ahmed ef. Burek, rođen u Batuši, po kojoj je nazvan Batuški lug, 
gdje je danas naša adresa

      O Ahmedu ef. Bureku  napisano je nebrojeno lijepih riječi, o čemu treba pisati nove knjige, ali radi mladih naraštaja i poštovalaca djela ovo izuzetnog čovjeka, podsjetiću i povezanicama uputiti na neka mišljenja: članak na gornjovakufskom portalu i mišljenje Mahmuda Traljica, hafiza. Mi nastavljamo svoje živote podsjećajući se na djela dobrih i umnih ljudi, pa tako nastavljamo i ovo što zajedno proživljavamo, pratimo ili pišemo.  



Sportski savez Bosne i Hercegovine traži sponzoriranje izbora Najbolji portista 1998. godine, a kontakt je ostvaren 01.09.1999. godine, preko Adema Jelaškovića, sportskog radnika iz Travnika.
I Udruženje građana penzionera Gornji Vakuf tražilo je pomoć za uređenje prostora za kancelariju i kafanu za penzionere, a potpisnik je bio Zuhdija Redžić, predsjednik Udruženja.
Armela Zahiragić, učenica Tursko-bosanskog koledža u Bihaću, posredstvom Izdavačke kuće Bosanska riječ iz Breze kod Kiseljaka kod Tuzle, čiji je rukovodilac Almir Zalihić, 10.02.2000. godine, tražila pomoć za štampanje knjige pjesama. 
Zahvalnice pokazuju da je bilo još zahtjeva, ali nisu bili iskazani u pismenoj formi, već nakon usmenih traženja.
Ovdje želim da pokažem vrijedna priznanja koja smo dobili od građana ove općine u kojoj radimo i stvaramo. Kasnije neće biti potrebe da se vraćam na priznanja, jer treba nastaviti dalje objavljivanje bogatot stvaralačkog puta ovog preduzeća i ljudi u njemu.
Ali....!!!
Uh, kako sada stati i kako reći ono što želim, a da ostanete sa mnom na blogu i da i dalje propratite ono što ću kasnije reći? Volio bih da smognete snage i omekšate dušu, pa da, makar, saučestvujete u jadu i tuzi ove nevine djece i nedužnih ljudi! I pregledajte galeriju slika koje sam bez odobrenja preuzeo, zapravo, "pokrao" sa interneta i bez posebnog reda i sistema postavio ih ovdje. Uvjeren sam da nijedan autor nema ništa protiv toga. Uporedite neke fotografije koje su nastale četrdesetih i devedesetih godina prošloga vijeka sa ovima koje su nastale ovih dana. Koliko ste našli sličnosti?
  
 Pišući tekst na postu broj 3, toga dana sam napisao: 
"Danas je 11. juli 2012. godine. Danas je džennaza za 520 žrtava genocida u Srebrenici. Danas ništa ne pišem. Danas stojim i – šutim."
Sada pišem ovako:   
Danas je 11. mart 2016. godine. Danas je nekoliko džennaza žrtava iz nesagledivog i nedokučivo tužnog pokreta ljudi žene i djece s područja niza zemalja, Sirije, Iraka, Libije, Afganistana, koji bježe od ratova da spasu živu glavu i gdje se godinama vode ratovi koje su izazvale, i vode, velike, moćne i neodgovorne svjetske sile. Danas su im svi putevi zatvoreni. Ne mogu naprijed, a nazad, tamo gdje im je nekada bila kuća, ne mogu i da hoće. Tim jadnim običnim smrtnicima uzeli su sve, ruše im sve i niko ne  traži načina da im pomognu i ne dozvoljavaju, čak, ni da pokušaju da prežive. Bože, kako li je zaspati u blatu, na februarskoj kiši i hladnoći, pod malim šatorom i preživiti? I hoće li preživiti? 
        Za ovo stanje ljudske neljudskosti i svjetske humanitarne  katastrofe danas,  siguran sam da bi Bernard Henri Levy, da je živ, rekao slično kao i za Bosnu i Hercegovinu u vremenu njene katastrofe. Ovo sirijsko i arapsko stanje svjetske stramputice jednostavno bi pojasnio pitanjem i odgovorom: "Poraz Sirije? Ne, propast  čovječanstva!"
 Danas ništa ne pišem. Danas stojim i – šutim! Prisjećam se tužne smrti malog Aylana koji je postao, i ostao, ne samo simbolom izbjegličke krize Mediterana, kako stoji u ovom članku, već je simbolom tragične smrti nemoćnih i obespravljenih! Prenosim samo emocije, prenosim posjetiocima bloga ono što sam skoro napisao o ovoj katastrofi i prenosim seriju fotografija u galeriji koje treba, napokon, zapamtiti da se ne ponavljaju uporno, jer uvijek iznova mislimo da se to događa tamo nekome, sve dok ne dođu do svakog od nas. A, sudbina je poprilično djeljiva metafizička kategorija. Možda nam je svima ista, kao što nam je ista i smrt neumitna!
Šta li su oni skrivili, pa im se ne želi pomoći da prežive?

Tužan i razočaran ravnodušnošću Evrope i cijelog svijeta, osim Njemačke, njemačkog naroda i, barem do ovog trenutka, časne Angele Merkel, 23.12.2015. godine, napisao sam osvrt i poslao Oslobođenju, koji nije objavljen, a ovdje ga objavljujem bez izmjena. Tekst preuzmite ovdje, a galeriju fotografija ovdje.


Sve majke i sva djeca isti su u svakom vremenu i na svakom prostoru!

Slijedi logično pitanje posjetilaca i onih koji slušaju naše zgražanje na ravodušnost čovječanstva i nespremnost da se ovim ljudima pomogne: A šta smo mi učinili da pomognemo? Naša rekcija je jednostavna: PRIMIĆEMO JEDNU PORODICU, ZAPOSLITI JE, DATI JOJ SMJEŠTAJ, A DJECI OMOGUĆITI ŠKOLOVANJE. To smo već rekli našim prijateljima i poznanicima u ambasadama i čekamo da se stvore uslovi za formalno omogućavanje ulaska i dolaska ovih ljudi, pa da realizujemo našu namjeru.  
          Ni dan poslije gore opisanog stanje i položaj izbjeglica u Grčkoj i Makedoniji nije ništa bolje. Još kisnu i mrznu se u blatu na otvorenoj blatnjavoj pustahiji, pod otvorenim tmurnom i kišnom nebu. Ali naši životi, i tragedija njihovih života, posebno nejake, čak i tek rođene djece i njihovih majki, u tragičnom vremenu i tužnom prostoru, nastavlja se. Do kada i zašto?
Otac pomaže i lije hladnu vodu, dok  tek rođenu bebu, majka kupa u blatu, pored šatora, ispod kišnog neba, 
na otvornoj vjetrometini sabirnog logora, 
pred očima civilizovane Evrope i cijelog čovječanstva.
Ovu ljudsku tugu i svjetsku sramotu zabilježio je reporter
Anadolu Agency u Idomeniji u Grčkoj.
Nedjelja je, 13. marta 2016. godine, a sve izgleda stravično i gore od četrdesetih godina prošlog vijeka.

A mi moramo učiniti sve da pokušamo ostvariti ljudsku ovozemaljsku misiju, kako bismo  pokušali olakšati i uljepšati život sebi i živote ljudi oko nas. Prava priznanja tek dolaze nakon smrti, tako je to kod nas i to se smatra normalnim, ali neka priznanja dođu i za života. Šarenilo pokazanih, nama dragih, zahvalnica krasi ovu stranicu, a najveće priznanje je, ipak, još za života, došlo iz naše sredine. Sadržajno i prostorno nije praktično, niti vremenski uklopljeno, pa zato o tim društvenim priznanjima ovdje neću govoriti, ali ih pominjem, jer ću o njima govoriti kada se priča bude uklopila u sadržaje naših događanja.
Pomažući mlade dobili smo jedno od dražih priznanja, Srebrenu plaketu  Omladinske banke Gornji Vakuf-Uskoplje. Nije zlatna plaketa, ali i srebrena je vrlo vrijedna, jer ostavlja dokaz da smo, učestvovujući u izgradnji dječijeg igrališta, doprinijeli društvenoj brizi u podizanju mladih i zdravih budućih naraštaja.

          Plaketa Omladinske banke  uvod je u priču o bankama i finansiranju naših projekata, koje nije nikada prestalo, čak ni do trenutka kada nastaje ovo podsjećanje na prošlo, dinamično i uspješno vrijeme ove firme. Šaljivo je podsjećanje da smo i mi, kao i mnogi poduzetnici, uvjeravali banke da nam ne trebaju sredstva, a sve u namjeri kako bismo ih uvjerili da nam odobre kredite. Dakle, opet nova priča o novom iskustvu, ovoga puta o iskustvu sa bankama i bankarskim prilikama u našem privrednom i društvenom okruženju.     

          Kako obezbijediti sredstava za investicije?

          Donacije?

U poratno vrijeme kada su, kao i svim privrednicima, pa i nama, za ostvarenje planova, nedostajala investiciona sredstva, javljaju se lažni dobrotvori i donatori, koji pretpostavljaju našu potrebu da dodatnim investicionim kapitalom, a znaju da preduzeća u, ratom opustošenoj Bosni i Hercegovini, nemaju mogućnosti bankarskog zaduživanja. Adrese pronalaze u prvim državnim evidencijama aktivnih preduzeća i nude zajednička ulaganja ili donacije. Bilo je pojedinaca koji su, primimši primamljivu ponudu, nasjedali na ove mamce i uplaćivali su male iznose za inicijalne troškove, koji su, naravno, nestajali na kontima ili džepovima nepoznatih prevaranata. Mi smo primili mnoga pisma, a ovdje izdvajam samo dva, jer se za jedno može pouzdano utvrditi da je poslato iz Nigerije, sa potpisom Al Hadji Ibrahima Taiwoa, a drugo je, navodno, iz Lagosa, potpisnik dr. Hassan Sadiq, a oba, kao, predstavljaju Nigerian National Petroleum Corporation.
Ovi prevaranti nude po 150.000,00 USD pomoći, od čega njima, kao posrednicima u zahtjevu, pripada 30.000,00 USD. Nama, dakle, pripada neto po 120.000,00 USD pomoći, samo treba uplatiti inicijalni iznos! Naravo, mi nismo bili naivni i nikada nismo vršili uplate, ali smo jednom prilikom ostvarili telefonski kontakt sa jednim od prevaranata iz Amsterdama u Holandiji, koji je, nakon našeg upozorenja da ćemo njegov broj provjeriti kod holandske policije, isključio telefon.

Znali smo tada da u Bosnu i Hercegovinu, na različite načine, legalno i ilegalno, stižu ogromna donatorska sredstva. Procjene o ukupnom iznosu donacija kretale su se od preko 50 milijardi američkih dolara, a prema nekim analizama iznos je bio 40 milijardi, a Vofgang Petrič, Wolfgang Petritsch, visoki predstavnik Ujedinjenih nacija za Bosnu i Hercegovinu, u svom osvrtu i analizi za samo jedan četverogodišnji plan rekonstrukcije, ozbiljno spominje cifru od 5,1 milijardu američkih dolara. Javnost će kasnije, s zgražanjem i gađenjem, govoriti o pljački vlastitih naroda, ne samo jednog naroda, nego svih naroda i građana ove zemlje, tvrdeći da je na sceni bila neviđena pljačka, jer od tolikih doniranih sredstava, običnim ljudima, narodima i građanima ove zemlje nije bilo neke koristi ili fajde.

Jer, sve je potrošeno u neznano kuda i neznano zašta, a  država se počela neodgovorno zaduživati za obezbjeđenje neobuzdane i nezasite javne potrošnje, koja, uz korupciju, danas guši i davi proizvodnju i stvaraoce dobara. Ni pokrenute rasprave na skupštinskim klupama nisu dale rezultate, a istrage o utrošku donacija nisu ni pokretane ili su zastajale na početku ili na pola puta. Znajući da postoji mogućnost korištenja sredstava doniranih iz čitavog svijeta i namijenjenih za obnovu i rekonstrukciju, tražili smo način kako do tih sredstava doći, investirati ih u planirane projekte i zaposliti nove ljude.
  Snage NATO-a, stacionirane u Bosni i Hercegovini, i ovdje, u našem užem okruženju, u različitim oblicima i formacijama, ovaj puta SFOR, raspolagale su određenim donatorskim sredstvima, koja su plasirali u skladu s ciljevm očuvanja trajnog mira i usmjeravanje finansijske pomoći za zapošljavanje demobilisanih vojnika, koji su tek izašli iz rata i tražili ponovno zapošljavanje u ranijim firmama ili kakav-takav posao. Prvi formalni zahtjev za doniranje sredstava, nakon jedne ciljane posjete grupe grupe vojnika, stacionirane u bazi u Banja Luci, proslijedili smo njihovoj komandi u februaru 1977. godine. Napisali smo kratak i jasan Investicioni program i na strani 4 obrazložili naše dugoročnije planove da investiramo 860.000 DEM, naveli planirane izvore sredstava, od čega smo od donacija očekivali 147.000 DEM, u ovoj smo fazi tražili 60.000 DEM, strana 6, i predvidjeli smo zaposliti 20 demobilisanih boraca, što bi, sa ranije zaposlenih 12 , bilo ukupno 32 radnika.    
Novčana sredstva nismo dobili. Ranije smo dobili pomoć u teškim mašinama, koje su nam pomogle u uređenju kruga i montaži silosa.    
UnitedStates Agency for International Development – USAID, Američka državna agencija za međunarodni razvoj, odmah po otvaranju ambasade Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevu, 1994. godine, pripremala je projekte pomoći za obnovu i razvoj Bosne i Hercegovine. Već od 1996. uložena su prva sredstva u obnovu infrastrukture, a 1998. godine USAID prebacuje fokus na omogućavanje manjinskih povrataka stanovništva i osposobljavanja građana za novi život.
U decembru 1997. godine, Fondacija za zapošljavanje i obuku u okviru Projekta hitne demobilizacije i reintegracije, u Dnevnom avazu objavljuje Javni poziv za usluge obuke za rad, za koji je obezbijeđeno 1,1 milion USD. Sačinili smo Program obuke i finansijski plan, tražili smo maksimalnih 600 USD po radniku za obuku 15 radnika i, 21.01.1998. godine, dostavili ga posredniku, Službi za zapošljavanje Gornji Vakuf.
            Nismo dobili nikakav odgovor ni po ovom zahtjevu. 
Ali, bili smo uporni i nismo odustajali u traženju donatorskih sredstava, nadajući se da će neki od naših zahtjeva biti podržan. Istovremeno smo bili svjedoci da u zemlju ulaze značajna donatorska sredstva i da stranci direktno doniraju "vagone" donacija, te smo bili ubijeđeni da ćemo odnekuda dobiti pomoć da zaposlimo nekog iz porodice ili iz komšiluka. Ubrzo, nakon gornjeg zahtjeva, dana 12.05.1998. godine, SFOR-u smo dostavili novi Zahtjev i tražili da nas podrže u finansiranju za dovršenje investicionih aktivnosti u pilani u Gornjem Vakufu i da nam doniraju 60.000 DM za uplatu carine na uvezenu opremu, koju smo planirali uvesti iz Italije, što bi omogućilo zapošljavanje novih 30 radnika. Naravno, uvijek smo smatrali da je uplata donacija vezana za zapošljavanje, te smo uvijek bili spremni prvo dokazati broj novozaposlenih radnika, pa tek nakon toga tražiti uplatu doniranih sredstava. Interesantno je da ni tada država nije tražila načina kako podržati projekte zapošljavanja i da nekom mjerom, oslobađanjem carine na uvoz opreme za zapošljavanje, recimo, podstakne brže zapošljavanje.
 Ni po ovom zahtjevu nismo dobili odgovor, što je već postalo interesantno, jer je poznato da su stranci odgovorni i udovoljavaju zahtjevima procedura i uredno odgovaraju na svaki zahtjev.   
Prema instrukcijama, koje smo dobili od civilnog osoblja zaposlenog u SFOR-u, u decembru 1998. godine, pripremili smo novi Investicioni program za završetak investicija u pilani u Gornjem Vakufu i tražili donatorska sredstva za kupovinu horizontalne tračne pile, čime bi se aktivirala sušara, parionica i kotlovnica, tada već u izgradnji, zatim bi se povećala proizvodnja za 50%, povećalo bi se korištenje sirovine za 20% i zaposlilo novih 10 radnika. Zahtjev smo dostavili direktno na adresu: NATO Stabilization Force, Sergeant mr. Richard Scott. Tražili smo da nam se donira samo! 35.000 DEM, a pripremili smo tri ponude, kojima dokazujemo tržišnu konkurentnost ponuđača i legalnost novčanih tokova. Ponude smo dobili od PitInternational Gornji Vakuf, potpisnik Remzo Vrce, Obercom iz Zagreba, potpisnik Ivan Međugorac, i Šumarstvo Srednje-neretvljansko iz Mostara, potpisnik Muhamed Zajmović. Bili smo ubijeđeni da ćemo dobiti sredstva, posebno nakon usmenih instrukcija da dostavimo spisak od 16 radnika koje namjeravamo zaposliti. Spisak smo dostvili 07.01.1999. godine, a njime su obuhvaćeni sljedeći nezaposleni: Samir Eminović, Enver Čemer, Mirsad Muminović, Ilijas Čemer, Dijamin Halilović, Fahrudin Idrizović, Rešid Ravnjak, Musaid Hajdarević, Suad Abazović, Mirsad Bušatlić, Emir Jareb, Enes Petrović, Suad Zec i, što je važno napomenuti, trojica Hrvata, Tomislav Nikolić, Zoran Nikolić i Franjo Brizar, jer je traženo da struktura zaposlenih bude višenacionalna.
Nažalost, ni na ovaj zahtjev za donatorska sredstva nismo dobili! Odgovor civilnih lica, zaposlenih u SFORU-u, a koji su bili tumači, ali i neformalni savjetnici strancima, bio je lakonski: "Pa, vi trebate pomagati drugima, a ne da se pomaže vama!" 
Ako nas je u tim godinama išta krasilo bili su to radinost, upornost i strpljivost. Znali smo da rezultati neće izostati i da će od našeg rada imati i drugi neku korist, država posebno. Uostalom, na gornjem spisku za zapošljavanje po donacijama, koje smo uzaludno očekivali, bila su i moja dva rođena mlađa brata, Enver i Ilijas, čijoj djeci i porodicama je trebalo pružiti šansu da žive i prežive. Tu su i komšije Samir i Mirso, pa susjedi i komšije Hrvati i svi drugi sa spiska. No, nismo dobili nijednu marku! A, „vagoni“ donacija su trošeni i utrošeni, doduše, i u prave, dobre i velike projekte, ali i bačeni u brojne provalije bez dna iz kojih ništa nije moglo izniknuti, osim nerad, neznanje, nesposobnost, zloba ili stari nacionalizmi, ali u novom prefinjenom obliku.
Mislili smo da ima osnova da podnosimo nove zahtjeve kako bi nam neko pomogao da relizujemo investicione planove i zaposlimo nove ljude. Bili smo obradovani kada smo saznali da je Privremena uprava Investicijske banke Federacije Bosne i Hercegovine, u julu 1999. godine, objavila Oglas o uslovima i kriterijima korištenja sredstava revolving kreditne linije za podsticanje zapošljavanja.
Prostor nekadašnje Privredne banke Travnik, pa Travničke banke, pa...
prije adaptacije i dokapitalizacije

Zahtjev smo morali dostaviti preko neke od poslovnih banaka, što smo učinili preko tadašnje Privredne banke Travnik, kasnije Travničke banke, čiji smo bili komitent, i dostavili ga 27.07.1999. godine. Ovo je važno: špijunažom u banci dobili smo urnek, uzork, primjerak zahtjeva firme Finvest Drvar, u tom trenutku giganta u preradi drveta na podrčju Bosne i Hercegovine, ali i Hrvatske, koji je u privatizaciji pokupovao sve po Glamoču i Drvaru, i po njihovom zahtjevu smo, doslovce, napisali naš zahtjev. Šturost i nestručnost ovog zahtjeva vidi se iz priloga, ali po njemu Finvest je dobio na korištenje značajna sredstva za pripremu izvoza rezane građe, što je vidljivo iz priložene jednostavne Kalkulacije izvoznog posla piljene građe jela/smreka za 1998. godinu. Dakle, Finvest iz Drvara priprema i i izvozi rezanu građu i, ponavljam, za pripremu izvoza dobija značajna kreditna sredstva, naravno, pod povoljnom kamatnom stopom. Vjerujem u informaciju da je tada za pripremu izvoza dobio povoljan kredit od 1 (jedan) milion DM! MI smo tražili i očekivali znatno manje, 300.000 DM na rok od 12 mjeseci i grace period od 6 mjeseci. Tada smo imali već pripremljene velike, za nas ogromne poslove, u Egiptu i mislili smo da ćemo, zahvaljujući iskustvu na bazi dotadašnjih poslova, dobiti ova kreditna sredstva.
Ovoga puta dobili smo očekivani odgovor, posredno preko poslovne banke, Privredne banke dd Travnik, koja nam je dostavila Odluku Kreditnog odbora Investicijske banke Federacije Bosne i Hercegovine d.o.o. Sarajevo, neočekivanog sadržaja, o odbijanju revolving izvoznog kredita, broj 381-171-V/99, od 10.09.1999. godine, a koji je potpisao gospodin Asim Omanić, predsjednik Kreditnog odbora. U njemu se navodi da se odbija kreditiranje, naknadno redukovanog iznosa zahtjeva na 100.000 DEM, a u obrazloženju Odluke se kaže „da je Zahtjev odbijen iz sljedećih razloga: Preduzeće navedenom investicijom namjerava izvršiti pripremu za izvoz rezane bukove građe, što nije u skladu sa Operativnim uputstvima za korištenje kreditnih sredstava IBF-a, s obzirom da se radi o čistoj eksploataciji šumskog bogatstva.“ Tako se kaže u Odluci.
Stručne i sadržajne nebuloze obrazloženja Odluke neću komentarisati, već ću to prepustiti čitaocima i stručnim znalcima. Ali vezati nas za eksploataciju šumskog bogatstva je laž pred vlastitim ogledalom! Pa, mi se i tada borimo da oplemenimo šumu i trupce iz nje – režemo, dovlačimo, sušimo, režemo i elemente za namještaj, sušimo, počinjemo i proizvodnju parketa, razvlačimo i unosimo devize u opustošenu zemlju - angažujući po svakom kubnom metru preko 305 poslova ili radnika po pojedinim fazama, od planiranja sječa, doznaka stabala, sječe, izvoza, prevoza, rezanja, sušenja, pa do brice što nas brije i šiša u brijačnici, đaka u školi, njegove knjige i  pernice, carinika ili policajca na granici, trgovca što nakon primljene plaće obračunava i naplaćuje robu i konobara, poreza i doprinosa. Svih 305 učesnika procesa, pravio sam i napravio popis poslova, ali sam ga negdje zaturio ili mi ga je neko zainteresovan odnio, svi oni učestvuju u pravljenju para i njihovom trošenju.
Nije jednostavno praviti pare, jer...
Ko nikada nije pravio pare i napravio nijednu marku, on ne razumije o čemu ovdje govorim. Oni koji su pravili pare, oni razumiju ovaj dio moje priče.
Dok mi moljakamo, tražimo, apliciramo da nam se, ne poklone pare, već dodijele kreditna sredstva i pomogne da zaposlimo nove ljude i izvozom napravimo nove devize, dotle samo odabrani, u zadnjim devedesetim godinama prošloga vijeka, nekontrolisano sijeku šumu, izvoze trupce, sve uz uz blagoslov federacije i finansijsku pomoć njene Investicijske banke. To je mogao, i radio je, Finvest, recimo, dobijao je kredite za pripremu izvoza od po milion DEM, dok mi nismo mogli dobiti nijednu marku da ubrzamo naš i društveni razvoj i zapošljavanje. Neobjašnjivo je zašto smo imali drugačiji društveni položaj na istom prostoru i istom tržištu domaćeg kapitala.
Tuga, sjeta i poslovno i društveno razočarenje nisu popustili do danas, posebno kada uporedim nas i našu firmu s onima iza kojih su ostale posljedice i društvena katastrofprouzrokovana od onih kojima se toliko i neselektivno pomagalo.
I SFOR je uskoro odustao i od pomoći u uređenju kruga pilane, jer se komandno osoblje stalno mijenjalo, a trebalo je kasnije proći duge procedure u odobravanju za angažovanje njihovih ljudi i sredstava. Posljednji zahtjev za pomoć uputili smo 27.01.1998. godne. Tadašnja korespodencija je podsjećanje na jedan dio naše aktivnosti i zahvalnost za pomoć ovih oružanih snaga koju su pružili našoj zemlji i našim ljudima, ali i nama. Detalje pogledajte ovdje.
Dio korespodencije sa komandom SFOR-a oko pomoći za uređenje kruga pilane

Pa, kako smo se snalazili i obezbjeđivali potreban investicioni i obrtni kapital? Iz tekućeg priliva od poslovnih aktivnosti, prvenstveno, a zatim kompenzacijama, roba za robu, i  manja kreditna kratkoročna zaduženja kod poslovnih banaka. Uz malo strpljivije praćenje ovog dijela teksta i opisa doživljenih i proživljenih radnji, postupaka i događaja, dobićete potpunije pojašnjenje našeg iskustva, koje, možda, može poslužiti nekome za samokontrolu i biti vodilja njegovih radnji i postupaka. U životu, i poslu, svakako, važna su dvije kratke riječi ili dva gesla: red-rad, može i obrnuto: rad-red, red-rad, rad-red, red-rad. Odjednom kao da se ovo dvoje stopi u jedno i ne znaš koje je prije i koje je važnije! Josip Pintarić, profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu dao je širu analizu i nazvao je Korporativne strategije poduzeća i obilježja menadžmenta ljudskih potencijala. Preporučujem da je pročitate.
Da li ste i Vi menager?

Smatram da su još dvije ljudske vrline vrlo važne - štednja i skromnost. Kao i u životu, a u poslu posebno, uz red i rad, mora se štediti i čuvati svaka stečena marka. Moraju se zadovoljiti neophodne potrebe, ali treba biti i skroman u zahtjevima, pogotovo u početku bavljenja svakim poslom. Naravno, posao se mora raditi legalno i u skladu s društvenim normama i važećim propisima, a ušteđevina se ne smije trošiti na nepotrebne stvari i nesatian luksuz, već se ulaže u ono što, nama i ljudima, stvara nova dobra. Sve se svjesno usmjerava i uporno izvršava do trenutka kada se osjeti strast i zadovoljstvo tog ljudskog stvaranja. A, onda zamajac zadovoljstva i sreće, što se u nekom trenutku može pomoći sebi i drugima, događaji se kreću po inerciji i nezaustavljivo se širi krug novih poznanika, pravih i lažnih prijatelja, zavidnih ljudi i klasičnih neprijatelja, ljubomornih i pakosnih smutljivaca, neznalica i pokvarenjaka, ali i zahvalnika i zadovoljnih sretnika. I svi su oni u funkciji društvenog pluralizma, ili raznorodnosti, u čemu sada stvaralac treba i dalje stvarati, raditi, stalno plivati u bujici problema i zamki, mučiti se, radovati se i tugovati i uporno ići naprijed! Povratka i kraja nema! Predaleko se otišlo da bi se to sve odbacilo, srušilo i ostavilo da propadne. U jednom trenutku, baveći se uspješno poslom, čovjek postane odgovoran za svoje okruženje i svoje najbliže, čak i znatno više nego za samoga sebe. U normalnom društvu takav pojedinac postaje njegovim, društvenim vlasništvom, a sve njegovo privatno je u funkciji održanja države i društva, pa je time i on društveni i državni, poslovnim stapanjem u sistemu postaje društvenim i državnim.
Ranije sam pominjao da smo nas dvojica, Beba i ja, putovali Evropom u starom crvenmm Yugi 45. U njemu smo jeli i pili, a kao suvozači, i spavali u vožnji. Mogli smo i tada kupiti neki Mercedes, ali nismo, mogli smo i tada kupovati skupa odijela, lakovane cipele, tašnje i mašnje, ali nismo, mogli smo porodično ljetovati u skupim svjetskim ljetovalištima, ali nismo, još smo mnogo toga luksuznog mogli imati, ali nismo. Sve je ulagano u novu opremu i nove objekte, zapravo, kako to reče Amerikanac, koga pominjem ovdje, kupovali smo ono što pravi pare, a ne ono što ih troši! Jednino što ničega nije vrijedno su porodična sreća i zdravlje!
Zdrava i sretna porodica

Nismo dobili nijednu donaciju i ništa nam nije poklonjeno. Možda je tako bolje, jer sve što je stvoreno naše je i rezultat našeg rada. Novčana sredstva nismo držali u jastucima ili po džepovima, već u bankama. I pomalo se zaduživali, ne previše, već, ponavljam, malo-pomalo. Uzimali smo manje iznose kredita, kratkoročno se zaduživali, od posla zarađivali, pa te male kredite vraćali i opet iznova se zaduživali. Niko nama nije htio pozajmiti značajnija kreditna sredstva, jer nismo imali ni objekata ni opreme za hipoteku, a naše kuće i ličnu nismo smjeli založiti, jer su poratna vremena bila teška i nesigurna, a banke nisu vjerovale početnicima u privatnim biznisima. A koja su vremena u poslu la(h)ka? Uostalom, firma ima svoj život i pravila, a mi imamo naše živote i nikada se to dvoje ne smije poistovjetiti i sjediniti. Ako se to dogodi, tada je sigurno neko žrtva, samo se ne zna ko, firma ili njen vlasnik, i od kada.
Otvorio sam nova vrata života! Tako ovdje stoji. Svi mi, svako na svoj način,
 u ovom prduzeću otvorili smo nova vrata života. A Vi?

Legalizacija ukupnog poslovanja i svih robno-novčanih tokova za nas je značila i dugoročnu sigurnost u budućem poslovanju, radi čega smo, odmah po potpisivanju Dejtonskog sporazuma u Parizu, 14. decembra 1995. godine, potpisali Ugovor o otvaranju deviznog računa sa Privrednom bankom dd Sarajevo, državnom bankom, potpisali smo 12.12.1995. godine, direktor je bio Osman Džaferović, tako da smo tada sva plaćanja prema inostranstvu vršili preko ove banke.
Nekada moćna banka Bosne i Hercegovine 

       Amfori dd iz Makarske, Republika Hrvatska, recimo, na račun kod Zagrebačke banke dd Zagreb, njen račun 50/95 od 07.11.1995. godine, na iznos od 13.363,00 DEM, a preko Deutsche Bank AG Frankfurt/Main, plaćen je 21.12.1995. godine, o čemu je banka dala obavijest boj 01/2893/95 MM. Ugovorom o novčanom depozitu po viđenju, od 13.02.1995. godine, kao komitenti postali smo odgovorni za likvidnost banke. Ubrzo Privredna banka Sarajevo dd i njena Glavna filijala Bugojno, čiji je direktor Osman Džaferović, ustrojavaju organizaciju prema novim propisima, te od nas traže da se dostavi nova dokumentacija i ustroji poslovanje prema novim propisima. 
Filijala nekadašnje moćne Privredne banke dd u nekada moćnom
i privredno razvijenom Bugojnu u zgradi Gorice, nekada moćnog građevinskog preduzeća iz Bugojna

       Ovo je važno: dajući našu Saglasnost Privrednoj banci dd, broj 3/96, od 09.01.1996. godine, o prodaji deviza i naknadi troškova konverzije, mi smo već bili prisutni na kakvom-takvom tržištu kapitala i bez našeg znanja i saglasnosti nisu se mogle konvertovati naša devizna sredstva. To znači da smo, kao i svuda u svijetu, mogli naše devize držati  na računu i čekati povoljniji kurs. Koliko do jučer, pred rat, i u toku rata, to se radilo poluilegalno, ali ustrojem novog bankarskog sistema firma je mogla da legalno kupuje i prodaje devize. Sada, u novom vremenu, i pominjanje ovih postupaka i radnji izgleda arhaično i smiješno, ali tada smo tek prolazili prve, i veoma važne, praktične kurseve bankarskog i deviznog poslovanja.
    Kod Zavoda za platni promet Federacije BiH, Filijala Travnik, Ekspozitura Gornji Vakuf, imali smo deponovani potpis, (375) i tada obavezne račune, 11020-601-5192 za dinarska sredstva i 11020-201-2005192 za DM. Pominjem ih radi nostalgičnog sjećanja na vrijeme u kome je država nastojala da još vlada novčanim tokovima.
Nekadašnji Hotel Grand, pa Zavod za platni promet Federacije BiH

      Ali oba ova računa nisu mogli pratiti naše povećanje izvoza, a posebno obezbjeđenja dodatnih obrtnih sredstava, jer Zavod je samo vršio transakcije našeg novca, a Privredna banka dd Sarajevo nije imala dovoljno slobodnih sredstava da podrži naše planove. Država nije našla načina, ili nisu znali kako, da se ova državna banka sačuva, osnaži i postane važna državna finansijska institucija, koja će finasijski pratiti i podsticati obnovu i dalji razvoj zemlje. Zato smo i mi morali tražiti nova rješenja.
U poratnima godinama u cijeloj Bosni i Hercegovini bilo je vrlo malo banaka koje su opsluživale potrebe siromašnih građana i još siromašnije i zapuštene privrede. Banke su, uglavnom, primale doznake naših građana iz dijaspore, izbjeglištva i iseljeništva, a ostale uplate, penzije i druga primanja, vršene su preko BH pošte.
          
Krediti - i kako ih dobiti?

         Zavod za platni promet je obezbjeđivao promet novca u privrednim i društvenim tokovima. U Gornjem Vakufu, zapravo na bošnjačkoj strani, bila je samo Privredna banka dd Sarajevo, Ekspozitura Gornji Vakuf, a u sklopu Filijale u Bugojnu. Na strani grada gdje su Hrvati u većni, bila je, i ostala, Zagrebačka banka dd Mostar, Poslovnica Uskoplje, dok je malo kasnije Ekspozitura Hypo Alpe Adria Bank iz Viteza otvorila Ekspozituru Uskoplje. Rekoh, sve transakcije iz inostranstva obavljali smo preko Privredne banke dd Sarajevo, od koje nismo mogli tražiti kredite, jer kreditnih sredstva za privredu banka nije imala. 
U 1996. godini nismo imali nikakve poslovne kontakte sa bankama na tzv. „drugoj strani“, mada su one, a posebno Hypo Banka sa Filijalom u Vitezu, već dobro pomagali Hrvate u realizaciji razvojnih programa. Postalo je prećutno pravilo da svako ima svoj teritorij i u njemu svoju banku, Bošnjaci Privrednu, a Hrvati Zagrebačku i Hypo.
 

U Bugojnu je 1996. počela sa radom Vakufska banka dd Sarajevo, a za direktora Filijale Vakufske banke u Bugojnu, od njenog otvaranja u iznajmljenim prostorijama Islamskog centra Bugojno, postavljen je Ismet Dedićiskusni predratni bankar, naš Gornjovakufljanin, jedan od mojih životnih uzora i naš lični prijatelj, o kome govorim u postu broj 5 i koji je nadahnuto napisao vrijedno djelo o svome, i našem, Gornjem Vakufu i Uskoplju pod sjetnim naslovom Sanjajući zavičaj.
Ismet Dedić i naslovnica njegove nadahnute knjige o njegovom Gornjem Vakufu i Uskoplju

Naši poslovni prijatelji, Faruk Šaran, tadašnji direktor Špedicije i Edo Krajinić iz Bugojna, u ponovo otvorenom Hotelu Kalin u Bugojnu, organizovali su radni dogvor sa magistrom Nurudinom Kusturicom, direktorom Vakufske banke dd Sarajevo i Amirom Rizvanovićem, pomoćnikom direktora i pozvali nas da se pridružimo ako imamo interesa. 
Nurudin Kusturica, dugogodišnji direktor Vakufske banke i
Amir Rizvanović, saradnik, koji ga je zamijenio na mjestu direktora.
O Vakufskoj banci možete naći kontroverzne vijesti i informacije,
a dio možete naći i u ovom izvještaju Amira Rizvanovića.
Došli smo i uz ugodan poslovni razgovor izložili smo naše planove i programe i zatražili da nas podrže, posebno u izvozu, odnosno da kreditiraju pripremu izvoza naše robe. Ta razgovor je za nas bio vrlo važan i presudan, čak, jer smo kasnije dobili sigurnost u naplati iz inostranstva i kreditna sredstva za pripremu izvoza, doduše u manjim iznosima, ali za nas u svakom trenutku vrlo važna i značajna finansijska podrška. 
Na tom susretu dogovorili smo jednostavne, ali i praktične, principe: 1) Nakon dostave dokumentacije mi ćemo podnijeti Zahtjev za otvaranje deviznog računa, što smo učinili 08.07.1996. godine; 2) Ugovor o otvaranju deviznog računa potpisali smo istoga dana, čijim je 5. članom predviđeno da „Vakuska banka neće priznavati i obračunavati kamate“ u našu korist; 3) Ubrzo smo, 06.08.1996. godine, banci dostavili kopije potvrda o kvalitativnom i kvantitativnom prijemu robe, poslate kupcu Industrogradnji iz Zagreba, a koje potpisao njihov preuzimač, čime su počele procedure naplate po dokumentarnom akreditivu o čemu je svu stručnu i naplatnu brigu vodila stručna služba Vakufske banke; 4) Po uplati našeg kupca po akreditivu, i nakon obavještenja mi smo službu banke obavještavali da izvrši uplate na naše račune kod Zavoda za platni promet, što je vidljivo iz priloženog Zahtjeva od 26.08.1996. godine; 5) Devizni prilivi u kontinuitetu su nama omogućili da od Vakufske banke, kao partnera, tražimo da banka izvršiuplatu u korist firme Bole d.o.o. Pivka, republika Slovenija, po Predračunu od 28.10.1996. godine, u visini od 71.470,00 DEM, a odnosilo se na kupljenu opremu za pilanu. U kratkom Zahtjevu kao našu garanciju pominjemo isporuke naše robe i prateću dokumentaciju za dokumentarni akreditiv, koji će pripremiti stručna služba banke. Sve je profunkcionisalo: banka je izvršila uplatu isporučiocu opreme, oprema je uskoro dovezena u naš krug na ugradnju, po uplati našeg kupca banka je naplatila svoja sredstva, a razlika je doznačena na račun kod Zavoda za platni promet! Izgleda jednostavno, i jeste!, ali banke ne žele da rade ove poslove, jer im to nije dio posla, već njihovog komitenta; 6) Banka hoće da je sigurna, pa traži da naša deponovana sredstva kod Zavoda za platni promet vode kao 100% depozit Vakufske banke dd. U modernom bankarskom vremenu to izgleda smiješno, ali tada se tako radilo; 7) Banku ponovo obavještavamo, 15.12.1996. godine, o izvozu i dostavljamo dokumentaciju, a 8) već 25.12.1996., tražimoraspodjelu priliva i prvo naglašavamo da se izvrši naplata svih obaveza i troškova, a onda preostali dio na račune kod Zavoda za platni promet; 9) Nakon toga, 24.01.1977. godine, tražimo samo! 15.264,59 DEM radi uplate obaveza premafirmi Obercom iz Zagreba i napominje da se povrat vrši iz izvoza, koji su pobrojani u Zahtjevu; 10) Primjer uspješne saradnje i praktično mogućeg kreditiranja na usaglašenim operativni radnjama banaka i njihovih komitenata, koji je nama u tom teškom vremenu dalo poslovni zamah, zaključiću lijepim primjerom Ugovora okratkoročnom deviznom kreditu, na traženih 15.000,00 DEM, odobren dana 28.01.1997. godine, koji je Vakufska banka dala na osnovu gore pokazanog Zahtjeva za pozajmnicu. Nakon vraćanja prethodnog zaduženja, već 03.04.1997. godine, Amir Rizvanović, tadašnji direktor Sektora za depozite, plasmane, plan i analizu, potpisao je novi Ugovor o kratkoročnom deviznom zaduženju za obrtna sredstva na 50.000 DEM. Tekst je slabije vidljiv, ali se može pročitati u članu 3. da se kredit mora vratiti za 90 dana, a u članu 4. da kamatna stopa iznosi 2,5% mjesečno, dok je zatezna kamata 7% mjesečno u DEM!  
Tako smo, zahvaljujući poslovnosti Vakufske banke dd Sarajevo, zapravo praktičnosti ljudi u toj banci, koja nam nije ništa poklonila, već je naplatila svaku uslugu, mi isfinansirali posao po posao i malim novčanim pozajmnicama uvećavali naša obrtna sredtva, povećavali izvoz i unos deviza u zemlju, te počeli da ostvarujemo ambiciozne planove o kojima su posjetioci mogli čitati detalje tokom posjete postu broj 6 ovog bloga. Uz sve to moralo se štediti i pametno trošiti.  I ovo je jedna od bijelih - svijetlih mrlja na koje smo, mislim s pravom, svi ponosni, a može poslužiti za primjer kako se, rekoh to već, korak po korak, ostvaruju dobri rezultati, na koje smo, mislim s pravom, ponosni.
Štednja, pametno trošenje novca i korištenje vlastitog i tuđeg znanja i sredstava, prerastaju u svojevrsno samozadovoljstvo postignutim uspjesima, koje treba dostojanstveno iskazivati i otvoreno pokazivati. Radeći, svako od od nas ubrzo shvati da u našem okruženju i životnom prostoru postoje mnogi obični ljudi, ali s bogatim životnim iskustvom i praksom, koji i nama, ako to želimo, može poslužiti za primjer. Što su ljudi običniji i nama poznatiji, to su nam i njihovi primjeri upečatljiviji.
Moj prvi primjer, koji nisam mogao, niti htio, ovdje prešutiti i neprimijetiti, je Šećka Rabijić, moja komšinica, hadžinica, brižna majka, dobrodušna nena, vrijedna i pametna žena. Kao hudovica odgojila je djecu i pomogla u odgajanju njihove djece, svoje unučadi. Živeći i mukotrpno radeći u Seferovićima, gore u selu kod Gornjeg Vakufa-Uskoplje, nena Šećka je znala kako proizvesti hranu za ljude, ali i za neophodnu stoku, i kako se u svakoj travki i najmanjem komadiću hljeba nalazi makar jedna kap mlijeka. Zato je, em šteta, em grijeh, bila je životna filozofija nene Šetke, nešto od toga bacati. Sve što čovjek i životinja mogu pojesti, treba ostaviti, napraviti od toga kašasu čorbu, stočni tlak, kako se to kod nas zove, saliti ga u škaf, drvenu posudu, posuti malo mekinjama i dati kravi, a krava će, onako mila, zahvalna i blagodatna, dati litre i litre mlijeka. Tako je moja komšinica, nena Šećka, radila cijeli svoj život i prehranila svoje najmilije, svoju djecu, svoju nejač.

Bosanka govedo buša, koja je vijekovima hranila svu bosansku čeljad, nije dobilo društveno priznanje kakvo je dobio bosanski brdski konj 
Pred Veterinarkim fakultetom u Sarajevu, krajem maja 2005. godine, otkriven je spomenik i odato priznanje bosanskom brdskom konju od kojeg zvučnija imena imaju samo,
 Don Kihotov Rosinanta i Kaligulin konj Incitat, koga je ekscentrični Kaligula, rimski car, proglasio senatorom 

Ali vrijeme nije stajalo, niti je teret života mazio nenu Šećku. Izgubila je zdravlje, pa je, radi blizine ljekara, bila prisiljena da preseli u grad, u stan, koji je kupio najmlađi sin. Kao što ptica tuguje u kafezu, tako je i nena Šećka tugovala, i još tuguje, za svojim selom, sama ili u društvu, sjedila je, i fala Bogu, još može sjediti, u omanjem parku ispred zgrade i radoznalo razgledala oko sebe. Svašta je mogla vidjeti i svašta razumjeti, ali nikako nije mogla shvatiti zašto ljudi, žene posebno, stanari iz obližnjih zgrada, i iz njene zgrade, bacaju tolike količine hrane i zelene mase, koju bi mogla pojesti jedna domaća kravica i pretvotiri je u bijelo i toplo domaće mlijeko za kojim žude novorođenčad, ali i njihovi roditelji. 
Mlijeko i mliječni proizvodi, koje je nena Šećka godinama pravila i hranila porodicu

Nena Šećka je bila svjesna da više nema kravu, ali kravicu ima njena kćerka i zet u obližnjem selu. Zet radi u jednoj lokalnoj firmi i svako jutro, skontala je Šećka, može preuzeti običnu plastičnu kantu punu zdrave preostale ljudske hrane, hljeba ili kruha, čorbica pita i kiflica i zelenog otpada od kore krompira, jabuka, lubenica i dinja, kukuruza, prebrane salate, kelja, karfiola i špinata, lista mrkve ili trave iz cvijeća sa balkona. Umjesto da bogatstvo te hrane i biljaka, koje komšije bacaju u kantu za smeće pred zgradom i dalje zagađuju okolinu, nena Šećka je, jednoga dana, prije tri godine, postavila čistu, opranu praznu kantu ispred svojih vrata, u nju stavila svoju prvu kesu sa zelenim otpadom, kao mamac, komšije su prihvatile izazov i počele uredno donositi svoje vrećice u kantu. 
Umjesto u kantu za smeće, pogledajte dolje sudbinu naših vrećica...

Dakle, umjesto u kanti za smeće, čisti otpad je završio u čistoj kanti pred vratima
nene Šećke, koji preuzima njen zet i predaje svojoj supruzi, koja od otpada kravi napravi kvalitetan obrok, zahvalna krava iz njega daje litre mlijeka, mlijeko i prerađevine pojedu djeca i mi stariji, i tako se zatvara krug korisnih radnji za proizvodnju još korisnijih dobara.

      Od tada zet svako jutro dođe rano, uzme punu kantu, a za sutra ostavi praznu, čistu i opranu. I tako je nastao ciklični krug reciklaže biloškog otpada o kome i razvijeni svijet još sanja, želeći da ga uspostaviti, a nena Šećka već je to uradila, dajući primjer komšijama kako se to može, ako se hoće, i kako je to jednostavno, a korisno. Kada meni supruga preda vrećice za smeće da ih bacim u jedinu raspoloživu kantu za svakakav otpad, obavezno je upozorenje: „Ova kesa je za nenu, a ova za kantu za smeće!“ To već znaju i mala djeca, pa se međusobno dogovaraju: „Je li ovo za neninu kantu?“ „Jeste! Ostavi pažljivo.“ Tako se gotovo svaki dan ispred vrata nene Šećke skupi oko 10-15 kilograma zdravog otpada ljudske hrane i biljnog zelenila.
Možda ja doživim ovako nešto u našim dvorištima? Nisam siguran, jer biologija ima granice, za razliku od ljudskih gluposti i samouništavajućih aktivnosti neodgovornog čovjeka. Dok budem mogao pomagaću ljudima kakva je nena Šećka.
I, naravno, dok budem živio sa zadovoljstvom ću pričati o njima!

Nisam stručan, ali sam tragao za podatkom koliko manja krava, kravica, bosanska buša, kao ona u štali nenine kćerke, koja pojede ovu količinu ovakve hrane od, izbjegavam tu riječ, ali moram je nazvati našim nazivom, od otpada, može dati mlijeka. Došao sam do podatka da od naših kilograma, pa i jesu naši, ovog otpada, a iz, samo!, deset useljenih stanova na ulazi zgrade, bosanska kravica buša može svakodnevno dati najmanje 3 – tri, uskličnik ! – tri litra mlijeka! Pa, to je 90 litara mjesečno! Od ničega je dobra nena napravila toliko dobra sebi, porodici, komšijama i čovječanstvu! Ako imate tačnije podatke, prihvatam ih, ali molim da iskustvo nene Šećke, njene kćerke, njenog zeta i nas komšija, prenesete drugima u svome okruženju, kao dokaz i primjer kako se marljivim radom, štednjom i pravilnim odnosom prema prirodi i životu, stvaraju nova dobra i doprinosi boljem ličnom i zajedničkom životu. Nije ovo utopija, a nena Šećka i mi, njene komšije, smo dokaz. Kako ćete saznati da li se nešto može uraditi i napraviti ako to niste ni pokušali? Pokušajte –  tek tada ćete saznati je li moguće!  Nena Šećka je sam svoj menadžer, ona hoće i zato zna how? kako? i može nam svima služiti za primjer! Planinu će pomaknuti samo onaj ko je na početku pomicao kamenčiće, kaže kineska narodna poslovica.
Primjer drugi je, zapravo, moje podsjećanje na moga dedu Hajdera, očevog oca, životno mudrog čovjeka, od koga sam čuo mnogo izreka i životnih mudrosti, koje su mi bile često životna vodilja. Jedna od njih jednostavno i narodski objašnjava koliko smo svi ponosni na postignuto i koliko cijenimo vlastiti uspjeh i koji se ne može mjeriti novcem, već vlastitim, unutrašnjim, duhovnim zadovoljstvom. Nema para kojima se nešto naše može platiti, koje je dio nas i našeg bića. Jedna od društvenih vrijednosti koja nema cijenu je, recimo, sloboda, ali...Bolje da ispričam.
Željeznička stanica Oborci, 08.07.1966. godine, na fotografiji W. Fricke-a, lijevo, 
i ista jabuka, ali nema pruge, 49 godina poslije, 27.04.2015. godine, desno.

Kao dječak volio sam tokom školskih raspusta boraviti kod dede Hajdera i nene Fate, očevih roditelja, u Suhodolu u Oborcima kod Donjeg Vakufa, selu u kome sam samo rođen, a odrastao u drugim mjestima. Ljeto je bilo posebno vrijeme, jer smo se kupali u Oboračkoj rici, u bazenu pored električne centrale ispod Sedre, brali smo sočne crvene trešanje, ašlame, hašlame ili ošlame, kako smo je mi zvali, i prodavali putnicima u vozovima, koji su se svakodnevno, po nekoliko puta, mimoilazili na željezničkoj stanici Oborci. Ako bude životne prilike i životnog vremena o tome ću nešto šire pisati i svojim unucima ostaviti svoje podsjećanje na vrijeme mladosti i arhaičnog života u kome je već nicala savremenost.
Trešnje, ašlame, hašlame, ošlame, brali smo na Selišću ili Bogaćima
i u korpicama ih prodavali putnicima u vozu koji čeka mimoilaženje na stanici Oborci

Pod starost dedina ljetna obaveza je bila da čuva dvije krave, što je on nerado činio i opirao se onoliko koliko mu je to nena Fata dozvoljavala. Da bih ga malo zaštitio ja sam se, iako gost, samožrtvovao i cijelo vrijeme boravka mijenjao dedu u njegovoj čobanskoj dužnosti. Svako jutro i popodne gonio sam krave, Crvenku i Dikulju, na ispašu na obližnje Selišće ili nešto dalje Bogaće, a u najbližu ledinu zvanu Luka, pored Oboračke rike, vrlo rijetko. 
Fiskije i korita u Suhodolu u Oborcima iz kojih su krave, Crvenka i Dikulja, pile vodu
i dio avlijskog nagiba kojim je išao dedo Hajder, 
a na kome sam ja i moj brat Enver prohodali

I baš nakon jedne ispaše u toj, travom prebogatoj Luci, vratio sam se u selo, pustio krave da piju vodu na koritu iznad kuće, dok su dvije fiskije, u mlazovima šištale i lile vodu u korito, u avliji sam čuo galamu, koja je ubrzo prestala. Prepoznao sam glas komšije Halida, čovjeka galamdžiju i rođenog nezadovoljnika, a onda sam ugledao dedu Hajdera kako sporim i teškim staračkim korakom ide uz mali avlijski nagib prema harmanu u centru avlije, prišao sam mu i pitao ga:
„Šta hoće Halid?“
„Ma, nisi to trebao dozvoliti! Krave su pojele nekoliko komada njegove repice zasijane pored puta uz našu Luku“, koreći me, uzvratio je dedo.
„Zašto galami!? Plati mu štetu!“ prokomentarisao sam, jer sam mislio da će novčano obeštećenje riješiti Halidov, dedin, ali i moj problem. Dedo je zastao, pogledao me je pravo u oči i odsječno, ali očinski, zaključio priču:
„Ne može se to platiti!“     
 Zašutio sam, jer mi ništa nije bilo jasno. Godine su prošle, ja sam rastao, odrastao i narastao, počeo raditi, oženio se, dobio djecu, borio se sa životom i poslovima i zaboravio Halidovu repicu i galamu, ali i dedine riječi.
Ljubav traži i odricanje! Za paradajz prvo treba izniknuti presad, lijevo,
pa ponovo rasaditi sadnice i pripremiti im uslove!
Zatim, treba danima čekati da plodovi izrastu i da počnu sazrijevati.

A onda sam iz hobija počeo se baviti uzgojem paradajza. Zaljubio sam se u ovu biljku i s velikom strašću nastojim da uzgojim što veće komade paradajza i uživam dok drugi uživaju dok ga jedu. Ali to je proizvodnja, koja traži od čovjeka da uz jednu stabljiku paradajza bude cijelu godinu: prvo treba izvojiti sitnu sjemenku iz zrelog odabranog ploda, pa onda treba sačuvati sjeme, pa prije proljeća posijati sjeme, pa čekati nicanje prve nježne biljčice, onda je treba lagano zalijevati i čuvati da se ne osuši ili iznenada ne smrzne, treba zatim dočekati da malo uzraste, pa je presaditi, prepikirati u veće posudice, zatim zalijevati i okterati prema suncu u umjereno toploj i sigurnoj prostoriji, pa onda mladi paradajz treba zasaditi, pođubriti, zalijevati, paziti da se primi i ne osuši, pa ga dohranjivati stajskim đubrivom, pa stalno zalijevati, čuvati od ovdašnjih mrazeva, pripremiti kočiče za učvršivanje krhkih stabljika, treba stalno skidati zaperke, povezati biljke uz kočiće...treba...treba, uh, šta sve ne treba dok ne uzrije prvi plod. I dok tim malim bespomoćnim biljčicama pomažete da uzrastu u velike i zelene biljke i donesu velike željene sočne i mesnate plodove, s kojima će uživati vaši najmiliji, istovremeno i vi rastete sa njima i proživljavate svaki sat i dan njihovog uzrastanja. I sada zamislite: dođe neko neodgovoran  i neoprezno pusti kravu da pogazi ili pojede tu biljku, ili još gore, da je neka budala namjerno iščupa i baci! Nema tih para kojima se može platiti vrijeme, sav uloženi trud i briga! „Ne može se to platiti!“ bile su riječi moga dede Hajdera. Značenje njegovih riječi shvatio sam tek kada sam lično doživio strast vlastitog stvaranja zamišljajući kolika je tek bila strast ljutog, i tada razjarenog Halida, jer mu je ona repica bila i simbol, ali i izvor gole seljačke egzistencije.
Kada sazriju plodovi zadovoljstvo ih je poklanjati najmilijima i prijateljima!

Tako je i u poslu. Moža nije istog intenziteta, ali strast stvaranja i instikt samopotvrđivanja i samoodržanja, posebno kod onih koji su nešto stvorili, napravili, uzgojili, refleksan je i nezaustavljiv i podstiče na još veća dostignuća i upornija traganja za novim putevima stvaranja. Moj dedo je doživio i proživio taj osjećaj i imao je razumijevanje za tuđe osjećaje i opravdane ljutnje. Uporno radeći i stvarajući prolazimo svi iste faze i počinjemo da razumijemo stvaraoce. Zato se, valjda, stvaraoci međusobno razumiju i ne podnose mrskorade!
Sve se nauči i sve se može ako se hoće!
Proizveo sam paradajz jabučar, moj rekorder težak 1200 grama,
pnoviću - kilogram i 200 grama, u rukama sina Amira koji
ne dozvoljava da mu otac, uporni i novopečeni poljoprivrednik, laže!
Imam i druge svjedoke, ali nisam siguran da će to potvrditi. 
Zloba i  zavist dio su naših karaktera. Naravno, ovo zadnje je mala šala
na račun mnogobrojnih komšija, hobista i neuspješnih konkurenata!

        Bio sam u dvojbi da li da ovdje budem toliko ličan. Ali, zašto ne? Iskustva nene Šećke pokazuju kako se malim koracima mogu napraviti velike stvari, a davni događaj, koji se dogodio meni i mome dedi Hajderu, pokazuje kako i tuđi rad, Halidova repica, oplemenjuje čovjeka dotle da može da razumije drugoga, drugačijega i kako taj tuđi rad postaje dio našeg stvaralaštva i bodri nas na putu do naših novih uspjeha.
Ali ovo nije bio kraj našim ambicijama. Od Vakufske banke tražili smo i više. U gornjem sadržaju  jasno se vidi da smo od ove banke redovno dobijali, i isto tako uredno vraćali, manje iznose kratkoročnih kredita, u visini od 15.000 do 50.000 DEM, a uvijek su bila za obrtni kapital i pripremu izvoza. Nismo imali puno prostora za značajnija investiciona ulaganja, jer je iz tekućeg priliva bilo teško izdvojiti značajnije iznose, osim manje iznose u kompenzacijama, a donacije, vidjeli ste, donatori nam nisu dali. Pokušaj da dobijemo kredit od Hypo Banke dd, a preko njihove Ispostave u Vitezu, nije bio uspješan, mada smo imali podršku i preporuke naših poznanika i prijatelja, koji su već uveliko gradili objekte pomažući se njihovim kreditima, kao što je bio ovdašnji Ćiro-promet. Naš problem je bio što nismo imali šta založiti kao garanciju za kredit.
Ćiro-promet je tih, 70-tih, godina bio respektabilna firma u Gornjem Vakufu
i Uskoplju, koji je izgradio trgovački centar Interex u Bugojnu 

Interex u Čaušlijama u Bugojnu koje je izgradio Ćiro-promet

A mi smo Vakufskoj banci dd Sarajevo, uz pohvalu saradnje, dostavili Zahtjev za dodjelu investicionog kredita u visini od 200.000,00 DEM, na period od godinu dana, grace period od 6 mjeseci i kamatom koju banka ima za investicione kredite. Zahtjev i Investicioni program za dovršenje investicionih aktivnosti u pilani dostavili smo 25.03.1997. godine. Program sam lično radio i bio je vrlo kvalitetno urađen, dao je dobru analizu svih detalja našeg poslovanja, a osnovni cilj i želja je bila povećati proizvodnju i zaposliti 20 novih radnika. Kao garanciju zalažemo svu imovinu, koja, po nama, nadmašuje vrijednost traženog iznosa kredita, zatim tekući devizni priliv iz inostranstva i pokriven našim, tada važećim, akceptnim nalozima.
Nažalost, Vakufska banka, naš doskorašnji dobar partner, nije želio da nas prati u investicionim zaduživanjima. Ekipa iz banke, predvođena Nurudinom Kusturicom, direktorom, bila je u firmi i do u detalje, ja sam u šali govorio, detaljnije od inspektora, pregledali su dokumanta o poslovanju, ali nam nisu  odobrili kredit.
Čak nismo dobili nikakav odgovor, već je to bilo usmeno obrazloženje da u tom trenutku banka ne može kreditirati projekte kao što je naš. Bili smo razočarani i tužni, ali smo ih donekle i shvatali, jer nije briga banke zapošljavanje novih ljudi, a kreditiranje za njih  je bilo rizično, pošto im hipoteka, objekti i oprema, još u zapuštenom Gornjem Vakufu, nije im odgovala.
Pored onatorskih i kreditne linije  90-tih godina nama su bile zaključane. 
Ne samo nama, već i mnogima koji nisu imali nekretnine za hipotekarne zaloge

Uporni kakvi jesmo, nismo odustajali. Već 03.05.1997. godine, ponovo smo dostavili pismo i tražili da se banka izjasni „da li ste spremni da nas pratite u ovim izvoznim poslovima kreditom za pripremu izvoza u najmanjem iznosu od 200.000 DEM s neograničenim rokom (u zavisnosti od akreditiva) i kamatnom stopom od 1%.“ Naravno, to je podrazumijevalo dnevnu kamatu od 1%!, a tražili smo da se donese odluka o okvirnom kreditu. Možda smo bili neposlovno grubi, ali smo tražili da nam se dostavi mišljenje „što prije, a najkasnije do srijede, 07.05.1997. godine, kako bismo mogli voditi dalje aktivnosti oko ugovaranja posla.“
Danas sam ubijeđen da je ovo pismo izazvalo i naše ubrzano traženje novih rješenja, mada je, možda, bila opravdana i ljutnju naših partnera. Kasnije se nismo sretali niti razgovarali o poslu. Preko Ismeta Dedića, direktora i savjetnika u Bugojnu, banka nam je dostavila Obavijest USAID-a, od 26.06.1997. godine, njihovoj o novoj aktivnosti ove američke misije i mogućnosti kreditiranja u Srednjobosanskom kantonu, koju je potpisao Bruce Space, Chief of Party USAID-a, što nam je bio novi izazov i otvorilo nova vrata u poslovanju, a o čemu ću nešto kasnije reći.
         Ostalo je, ipak, lijepo sjećanje na uspješnu saradnju s Vakufskom bankom dd Sarajevo, njenim ljudima, a posljednji njihov dopis 390 dobili smo 03.10.1997. godine, ovdje je nečitak, ali ima arhivski broj 406, kojim banka potvrđuju da smo izmirili sve obaveze po kreditu broj 3-40/97, od 23.07.1997. godine, na iznos od 50.000,00 DEM, a koji je poslan nakon našeg Zahtjeva, od 02.10.1997., da nam izdaju takvu potvrdu.
          Ako se traži, svakom problemu se može naći rješenje. Mi smo i dalje uporno tražili način kako obezbijediti investiciona sredstva, završiti planirane investicije i zaposliti 20 novih radnika.
Zgrada u Travniku koja je mijenjala banke i vlasnike,
od Privredne banke, pa Travničke banke, pa do Central profit banke    

Krajem devedestih u Travniku, kantonalnom središtu Srednjobosanskog kantona, djelovala je Privredna banka dd Travnik, koja je bila u većinskom državnom vlasništvu. Kasnije je ova banka postala Travnička banka DD, a onda je ona, 31.07.2002. godine, pripojena Central profit banci dd Sarajevo. Očekujući da će nas ova banka podržati obavili smo razgovore sa Alijom Lekom, tadašnjim direktorom i njegovim saradnicima, i tražili da nas podrže u finansiranju pripreme izvoza, što je ovoj banci bila svakodnevna praksa, jer je godinama, prije, a i nakon rata, kreditirala pripremu izvoza tadašnjeg obućarskog i tekstilnog giganta Borac iz Travnika. Nakon detaljnih razgovora, dana 21.04.1997. godine, potpisali smo Ugovor  o deponovanju sredstava po viđenju i izvršili uplatu, čime smo ujedno postali i dioničari banke.
Borac Travnik - simbol nekadašnjeg giganta obuće i tekstila
za koji sam vezan lijepim poslovnim uspjesima

I nismo čekali da protiče vrijeme, pa smo uskoro, 08.05.1997., zatražili tadanšjih 15 miliona BH dinara kredita za pripremu izvoza, odnosno 150.000 DEM, na period od 60 dana i kamatom od samo! 1% mjesečno. Zahtjev smo i obrazložili detaljima izvoznih poslova. Kao prelazni iznos do konačne odluke o velikom kreditu, 25.06.1997., potpisujemo Ugovor o ktarkoročnom kreditu za izvoz u iznosu od 20.000 DEM i kamatom, stoji u članu 4, po stopi od 1%! mjesečno, ali i to je bolje nego kod Vakufske banke dd, čija je kamatna stopa bila, podsjećam, 2,5%! mjesečno.
Novim ugovaranjem poslova sa Industrogradnjom Zagreb, ukazala se potreba za novim sredstvima i 03.07.1997. godine, povećali smo zahtjev na 18 miliona BH dinara ili 180.000 DEM i na nešto duži rok otplate od 90 dana. Tadašnji Kreditni odbor je usvojio obrazloženje, tako da smo već 03.07.1997. godine potpisali Ugovor kojim se odobrava iznos kredita za pripremu izvoza u visini od 18 miliona BH dinara ili 180.000 DEM. U članu 5, slabo se vidi, ali uporni će uočiti, da je kamatna stopa 1%! mjesečno, a zatezna kamata 4%! mjesečno. I pored toga, mi smo nekako došli do investicionih sredstava, čime su nam, napokon, otvorena vrata za realizaciju planiranih investicija. Ponoviću: napokon! Predahnuli smo malo dobivši kreditna sredstva, ali smo zadrhtali od preuzetih obaveza! Kredit treba pametno iskoristiti i na vrijeme vratiti. Znali smo onu narodnu: Kredit je dobar sluga, ali zao gospodar!
Kredit može biti i  kula od karata!

U potražnji za informacijama o mogućnosti korištenja povoljnijih finansijskih sredstava, ali i manjim bankarskim troškovima, posebno troškova konverzije deviznih sredstava, naplaćenih od izvoznih poslova, mi smo ostvarili kontakte i sa drugim bankama u zemlji, a posebno nakon što je Zakonom o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine i njenim formiranjem došlo do promjene u načinu bankarskog poslovanja, jer Narodna banka Bosne i Hercegovine, od 11.08.1997. godine, prestala da radi, a uloga poslovnih banaka postaje primarna i sav platni promet se odvija preko poslovnih banaka. O tome je Kasim Omičević, guverner Narodne banke Bosne i Hercegovine, dana 30.07.1997. godine, uputio pismo u kome ih obavještava o prestanku obavljanja monetarnih operacija preko Narodne banke BiH. Ukoliko želite više informacija o početku rada Centralne banke Bosne i Hercegovine možete ih naći u ovom izlaganju Petera Nicholla, jednog od njenih guvernera stranaca.
Dr Senad Softić, aktuelni guverner Centralne banke  BiH, 
 sa bivšim guvernerima dr Kemalom Kozarićem i Peterom Nichollom

Plaćanja su, naravno, obavljana i preko drugih manjih banaka, kao što su Investiciono komercijalne banke dd Zenica, Gospodarske banke dd Sarajevo, Aurobanka dd Mostar, ali smo stalno imali kontakte sa većim bankama, Hypo Alpe Adria bankom dd Mostar i Raiffeisen bankom dd Sarajevo. Poslovanje preko banaka koje nisu imale poslovnice u Gornjem Vakufu-Uskoplju bilo je nepraktično i teško, jer tada nije bilo elektronskog bankarstva i sve radnje, uplata, isplata, izvodi sa računa, morale su se obavljati papirnato, što je prouzokovalo i gašanja nekih računa u bankama. Mi smo, recimo, Gospodarske banke imali samo jednu ino-transakciju.
Posebno ću izdvojiti obavijest o plaćanju jedne od banaka iz Hong Konga u Kini, gore, jer je bila prva iz te zemlje, na iznos od 31.500,00 DEM, nosila je datum 12.04.2001. godine, poslata od kupaca Cindy i Ricky Kwok, a zbog kineskog pisma bila je vrlo atraktivna. 
Priča o bankama nema kraja. Jer dok se novac vrti banke su glavne i neophodne, pa bile one privatne ili državne, strane ili domaće. Razvojna banka Federacije BiH u državnom je vlasništvu, a Union banka je jedina komercijalna banka u državnom vlasništvu Federacije BiH. Kasnije su banke kupovane i prodavane, okrupnjavanje i gašene, ali su one, uglavnom, strane banke o čijim poslovnim politikama i plasmanima odlučuju strani vlasnici.
U vrijeme svakakvih podjela, kada je u ovom dijelu države, i Federacije Bosne i Hercegovine, sve bilo podijeljeno na bošnjačko i hrvatsko, Bošnjaci su, preko Bošnjačkog udruženja privrednika, a koje je djelovalo upod okriljem Bošnjačke zajednice kulture Preporod, inicirali osnivanje Gold banke. Nigdje nije rečeno da je cilj formiranje bošnjačke banke, ali strukturu ponuđenih osnivača činili su Bošnjaci.  Vrlo malo je tragova ove ideje, ili ja ih nisam uspio pronaći, pa ovdje prilažem Inicijalno pismo Bošnjačkog udruženja privrednika u Sarajevu, koje nama je dostavljeno u novembru 1998. godine, a potpisali su ga Hašim Salčinović, tadašnji predsjednik Bošnjačkog udruženja privrednika i Salko Selimović, tadašnji predsjednik Glavnog odbora Bošnjačkog udruženja privrednika. Obrazlažući inicijativu u pismu se, između ostalog, navodi da je „jedna od prevashodnih i krupnih zadaća, koju bi trebalo da ima banka, jeste privatizacija preduzeća i banaka, odnosno efikasna intervencija i pomoć osnivačima banke u otkupu dionica pojedinih preduzeća i banaka.“ U prilogu je pristupnica kojom je trebalo izkazati iznos osnovačkog uloga, koji je , po preporuci, trebao biti, najmanje 5.000 KM.
Inicijativa nije uspjela, banka nije osnovana, a i Bošnjaci, kao i svi drugi narodi i građani ove zemlje, morali su prihvatiti novo stanje na bankarskom tržištu i učestvovati u privatizaciji osmišljenoj, i ozakonjenoj, na način da mali i slabi nisu imali nikakvu šansu. 
Bez banaka danas nije moguća nijedna ljudska aktivnost i zato će one i dalje postojati, a mi ćemo ih plaćati i koristiti, i u poslu i našim životima, ali o tome ću ovdje govoriti kada, slijedom događaja, dođe vrijeme.

Preko USAID-a američki narod ponudio je kredit


I ovdje ponavljam geslo koje simbolizuje  pomoć američkog naroda i Vlade Sjedinjenih Američkih Država

Polovinom 1997. godine bilo nam je jasno da kratkoročnim bankarskim kreditima sa vrlo visokom mjesečnom akamatom, nećemo moći investirati, jer će nam izdvajanje sredstava naruštiti likvidnost i ugroziti poslovanje firme u cjelini. Zato smo i dalje tragali za povoljnijim izvorima sredstava i mogućnost dugoročnijeg kreditiranja naših investicionih programa.
I prije nego je misija USAID-a obavijestila Vakufsku banku, o čemu sam već govorio, ali i druge banke, da će početi davati kredite u Srednjobosanskom kantonu, zahvaljujući znanju engleskog jezika, ja sam već bio u kontaktu sa opertivnim licima u misiji USAID-a, koji su u cijeloj Bosni i Hercegovini tražili poduzetnike i privatne firme, koje se trude da nešto naprave, žele da pokrenu proizvodnju i zaposle ljude, a kojima treba stručna i finansijska pomoć. Već u martu 1997. godine preduzeće su posjetili bračni par Cheryl M. Davis i Ed V. Davis, Amerikanci, iz države Masačusec, Massachusetts, stručnjaci za drvnu industriju.
Amerikanci koje pamtimo: Ed Davis, lijevo, pomagao je i nama radeći u misije USAID-a od 1977. godine i u vrijeme kada je šef misije USAID-a u Bosni i Hercegovini, već od 1996. godine, bio David King, desno, bosanski zet. Zanimljivo je da su King, Nura Soldin i Svjetlana Vukmirović, izradili Finansijski plan firme Rose za 1999. godinu

         Tokom razgovora dobroćudna gospođa Cheryl je ukazivala na greške koje se mogu praviti, i prave, u počecima prerade drveta i dobronamjerno pokazala ilustrovani uradak, koji je, iako dobronamjeran, pokazao šta su razvijeni svijet, tada Amerikanci, mislili o nama i našem znanju o preradi drveta. Bilo je muka pregledati grafički lijepo urađene primjere kako treba, ili ne treba, postupati s gotovim proizvodima od drveta, ali se to moralo, što iz vlastite pristojnosti, što iz zajedničke potrebe i nužde da nam taj bogati i jaki svijet pomogne. Kasnije se ispostavilo da su imali pravo, jer su neznalice vodile i upropastile mnoge proizvodnje i velike i svjetski poznate proizvođače namještaja.
Na naslovnici svoje brošure Cheryl Davis stavila je nadstrešnicu pilane Grand iz Busovaće, 
vlasništvo braće Bilić, čiji je direktor bio Drago Bilić, za koju je Cheryl smatrala da je jedna od pilana koja je na dobrom putu da opstane. I bila je u pravu!
Brošuru pogledajte ovdje. A ovako su nešto kasnije, u aprilu 2000. godine, o stanju u šumarstvu i drvnoj industriji u BiH govorili i pisali Imelin Imširović i Ed Davis.

Radeći za USAID-ov Program razvoja drvnog sektora Cheryl Davis, sredinom 1997. godine, uradila je detaljniju studiju, čiji mali dio prenosim ovdje, i analizirala tadašnje stanje i predložila mjere za poboljšanje i razvoj drvne industrije, kao nosioca razvoja u Bosni i Hercegovini. U njoj se pohvalno izražava o nekoliko novih manjih firmi, koje su počele proizvonju i koje, kako navodi, treba podržati, mađu kojima je i naša firma. Pored nas Cheryl pominje Asko-Promet iz Zenice, Drimex-Hellas iz Prnjavora, Gamawood iz Bosanske Gradiške, ponovo Grand iz Busovačei Rakić Product iz Bosanskog Novog. Naslovnicu i stranicu o našoj firmi vidite ovdje.   

Nasovnica studije o drvnoj industriji u BiH, koju je izradila Cheryl Davis, u kojoj pominje našu firmu  i navodi je kao primjer koga treba podržati. Njeno mišljenje je kasnije značajno uticalo na odluke unutar USAID-a o kreditiranju. Tekst i fotografije unijela je autorica.  

Po stručnim uputstvima, koja su nam dali Cheryl i Ed Davis, a uz pomoć Privredne banke Travnik, naše tadašnje zastupničke banke, naša poslovna, što je bio uslov za kontakte s USAID-om, krajem maja 1997. godine uradili smo Program za proizvodnju elemenata  i proširenje kapaciteta pilane, u junu 1997. smo izradili dopunjeni Rezime poslovnog plana, a 29.07.1997. dostavili Zahtjevza kredit na iznos od 511.000 DEM, koji je zaprimio Goran Štefatić.
      Tek sada počinju poslovi, borba sa administracijom i dokazivanje opravdanosti investicije i ulaganja kreditnih sredstava u poslijeratnom vremenu kada je sve još bilo neizvjesno i nedorečeno. 
Opisivanje detalja uzelo bi puno prostora, a vama posjetiocima puno vrmena. Zato u najkraćem:
Da bi dobili kredit od USAID-a morali smo dokazati da račun preduzeća nije blokiran, te je zato Vahid Bušalić, šef Ekspoziture Gornji Vakuf Zavoda za platni promet FBiH, 30.07.1997. godine, potpisao Potvrdu kojom to potvrđuje. Kantonalni sud u Zenici, Salih Nezirić, rukovodilac sudske pisarnice, 29.07.1997., potpisao je Uvjerenje da se protiv preduzeća ne vodi postupak stečaja ni redovne likvidacije.
USAID-u, našem mogućem kreditoru,  prvo smo morali dostaviti Potvrdu o identitetu najodgovornijih osoba u preduzeću, zatim životopis najodgovornijih u preduzeću i Izjavu da zaposlenici nisu optuženi za ratne zločine. Nakon provjera podataka i informacija, koje su trajale dva mjeseca, intenzivirane su aktivnosti na pripremi za dodjelu kredita. U tome je bila najaktivnija i najkonkretnija Hajdi Mostić, tadašnja zaposlenica USAID-a, koja je sa nama do u detalje analizirala svaku stavku već pominjanog investicionog programa.
Hajdi Mostić-King je značajno doprinijela u provođenju 
naših projekata finansiranih iz kredita USAID-a

Posebno rigorozne procedure imali smo kod ekološke ocjene projekta. U to vrijeme, neka se zapamti za podsjećanje, u mnogim pilanama nije bio riješen problem odlaganja otpada, piljevine naročito, jer se nije koristila pošto nisu izrađivani briketi i peleti, pa su neke pilane odvode za piljevinu direktno u rijeke, druge su piljevinu odvozile na divlje deponije, a treće su  piljevinu spaljivale i time svakodnevno zagađivali okolinu. Mi smo znali da bez silosa za piljevinu ne možemo nastaviti ozbiljnu proizvodnju, pa smo investirali i već tada napravili silos u koji smo odlagali piljevinu i propisno ekološki je deponovali čekajući da izgradimo kotlovnicu i počnemo proizvoditi vlastitu toplotnu energiju za sušenje drveta u vlastitim sušarama. Time bi ekološki ciklus reciklaže, stvaranja i korištenja otpada, bio zatvoren.
Prof. dr Sulejman Redžić, rođen u Vincu kod Jajca, u našem komšiluku,
bio je jedan od ekoloških konsultanata koji su odlučivali o ekološkoj opravdanosti
našega projekta 

      Pored Sulejmana Redžića, akademika i profesora Prirodnomatematičkog fakulteta u Sarajevu, koji je bio saradnik USAID-a na stručnoj ocjeni o ekološkom uticaju novih proizvodnih projekata, glavni nosilac ocjene našeg projketa bio je Eric S. Howard US Environmental Specijalist. Sa ovim dobronamjernim Amerikancem, koga je sve interesovalo o Bosni i Hercegovini, i nije krio tugu zbog onoga što nam se dogodilo u ratu, vodio sam duge, češće ugodne, ali ponekada i mučne razgovore. Često ponavljam njegovo mišljenje o nama u Bosni i Herecegovini, koje je formirao ubrzo nakon dolaska ovdje, a o tome sam već detaljnije govorio u postu broj 3. No, uprkos dobrim ličnim odnosima, a u sladu s procedurama, morali smo udovoljiti Zahtjevu za udovoljavanje zadatih ekoloških kriterija, o čemu svjedoći i naš Odgovor, od 23,10.1997. godine, i izjašnjenje da smo ispunili sve zadate uslove.
       Po ispunjavanju svih traženih uslova za odobravanje kredita svi koji su pratili pripremu za donošenje odluke o kreditiranju, predložili su da povećamo iznos kreditnog zahtjeva i da, umjesto traženog iznosa od 510.000,00, da tražimo povećanje za još 200.000,00 DM, namijenjenih za obrtna sredstva, odnosno kupovinu trupaca i druge tekuće proizvodne troškove. Zahtjev USAID Business Finance, na iznos od 711-000,00 DM, posredstvom Damira Ćorića i Jay Dyera, dostavili smo 06.11.1997. godine. Podsjetiću da je tada ovaj odjel USAID-a bio na posljednjem spratu markantne zgrade Narodne, kasnije Centralne banke Bosne i Hercegovine. Tamo smo često odlazili na konsultacije i dogovore ili na poziv da obrazlažemo stanje izvršenih obaveza u procedurama za dodjelu kredita.
Zgrada Narodne, kasnije Centralne banke Bosne i Hercegovine,
na čijem su posljednjem spratu bile prostorije USAID Business Finance
       
Važno je naglasiti da smo investicioni kredit od 711.000,00 DM tražili na period od dvije godine i grace periodom od šest mjeseci! Toga u normalnom poslovnom svijetu Evrope i Amerika nije bilo, jer se investicioni krediti daju na pet (5) do deset (10) godina. Ali mi drugog rješenja nismo imali, jer nas niko drugi nije htio, niti mogao, pratiiti u realizaciji projekata! Morali smo se kreditno zadužiti, s vrlo nepovoljnim rokom otplate, kako bismo završili započete projekte. Ali je kamata je iznosila samo!? 4% na godišnjem nivou! Podsjećam da smo kamatu plaćali i 2,5%, pa 1%, ali  na mjesečnom nivou!  Bili smo svjesni da je traženi iznos veoma visok za ovako kratko vrijeme povrata i da je značajno opterećenje za preduzeće, ali nismo imali bolje uslove za kreditiranje. Odlučili smo se za uzimanje kredita i učiniti sve da sva sredstva uložimo  u proizvodnju, da se dobro organizujemo, povećamo proizvodnju i prihod i da kredit uredno vratimo. Znali smo da procedure za konačno odlučivanje neće biti brze i jednostavne, ali smo isto tako znali da finansijski elementi poslovnog plana kreditorima pokazuju veliku profitabilnost proizvodnje u drvnoj industriji Bosne i Hercegovine i da je strancima, Amerikancima kreditorima, to bio važan idikator sposobnosti povrata kredita na ugovoreni rok.
Kako se bližio kraj 1997., i primicali božični i novogodišnji praznici, pred nastupanje 1998. godine, procedure i detaljna razjašnjenja su bila gotovo svakodnevna, te smo se morali konačno odlučiti koju opremu želimo kupiti, što smo učinili Pismom o upotrebi sredstava, od 20.01.1998. godine, u kome smo pobrojali da ćemo uložiti: 1. 100.000 DM u građevinski objekat i infrastrukturu; 2. 106.000 DM u trafostanicu; 3. 175.000 DM u sušare (2x50 m3); 4. 30.000 DM u parionicu (25 m3); 5. 100.000 DM u kotlovnicu (750 kWh) i 200.000 DM u obrtna sredstva.
Konačno, 22.01.1998. godine Jay Dyer, Credit Manager i Ibrahim Kasumović potpisali su Ugovor o kreditu broj 169, na iznos od 711.000,00 DM, s kamatom od 4% godišnje, plus DM LIBOR, grace period na 6 mjeseci, otplatom jednakih rata na 30 mjeseci i mjesečnom ratom od 23.703,70 DM! Kada smo dobili otplatni plan, uh!, prepali smo se, velika, ogromna rata kredita, znali smo da nas čekaju teški mjeseci otplate, ali smo istovremeno bili i zadovoljni, jer su ta sredstva omogućavala realizaciju naših investicionih planova.
Finansijski plan Rose za 1999. godinu, koji su uradili Nura Soldin, Svjetlana Vukmirović i David King, jedan od lidera USAID misije u BiH, a koji je značajno pomogao u pripremi i donošenju odluke o dodjeli kredita 

Odmah smo od USAID Businecc Cosultinga besplatno dobili FINPRO, finansijski program za praćenje poslovanja firme, a instrukcije za korištenje dala nam je Hajdi Mostić, koju smo, dopisom od 28.01.1998., zamolili da nas USAID poveže sa mogućim kupcima u Evropi i Amrici, jer smo znali da moramo proširiti tržište. Dotle je Privredna banka Travnik, naša posrednička banka, vodila procedure za uknjižbu založnog prava na svu našu imovinu, kao garanciju po kreditu USAID-a, pa je Osnovni sud Bugojno, Rješenjem, koje je potpisao Seno Duradbegović, sudija, od 02.02.1998. godine, utvrdio da se vrši uknjižba cijele imovine u korist založnog povjerioca, a već 06.02.1998. Rješenjem Osnovnog suda u Bugojnu sa sjedištem u Uskoplju, u prostorijama Tvornice konfekcije Borac, koji je potpisao sudija Stjepan Vukadin, dozvoljava uknjižbu založnog prava na zemljiše i poslovnu zgradu.
Od banke smo tražili prenos sredstava našim poslovnim partnerima, a prema našem ranijem izjašnjenju o njihovom korištenju, jer mi nismo mogli koristiti sredstva na našem računu. Obavili smo posljednje stručne i tehničke konsultacije sa Edom i Cheryl Davis, potvrdili spisak opreme i o tome sačinili Protokol. Nakon što smo o tome obavijestili Hajdi Mostić pokrenuli smo aktivnosti na pribavljanje ponuda za njenu nabavku o čemu sam detaljnije govorio u postu broj 6.
Koliko je u poslijeratnim uslovima bilo teško raditi i poslovati, pa i sa bankama, koje su uzimle visoku kamatu, preporučujem da slijedite naš primjer kod ovog kredita. Iz gornjeg pojašnjenja kreditnih procedura uočili ste da, prema otplatnom planu, kamata na našu kreditnu obavezu teče od dana prenosa sredstava iz njemačke banke u Frankfurtu, odnosno od dana kada su sredstva postala operativna u našoj banci, dakle, od 23.02.1998. godine, o čemu potvrđuje i swift, koji smo od naše korespodentne banke dobili na naše uporno traženje tek 03.03.1998. godine. Uzalud su bile intervencije za prenos sredstava po našim obavezama, čak do 26.03.1998. godine, dakle, više od mjesec dana kasnije nismo koristili sredstva, pa smo USAID-u, 26.03.1998., dostavili dopis i obavijestili ih da još ne koristimo naša sredstva, da su deponovana na računu banke, koja ih, vjerovatno, koristi u druge svrhe, a mi plaćamo kamatu. Konačno, banka je prihvatila grešku i tek poslije sastanka, 09.04.1998. godine, obavezala se da će naša sredstva biti operativna. O dogovoru sačinjen je Protokol, koji su potpisali Ibrahim Smailagić i Damir Ćorić ispred USAID Business Finance, Izet Zolota ispred Privredne banke Travnik, a Ibrahim Kasumović i Enes Čemer ispred Rose djl Gornji Vakuf. Radi nabavke preostale opreme iz Italije na naš račun kod banke deponovali smo sredstva u visini od 288.000,00 DEM.
         Po dobijanju kredita kreditori nisu ništa prepuštali slučaju, već su stalno pratili proizvodnju i finansijske rezultate poslovanja firme. U instaliranom programu FINPRO, vodili smo sve podatke, a izvještaje USAID-u dostavljali na posebnim obrascima. Ova obaveza je trajala sve do, da vam nagovijestim, uspješne otplate kredita. Primjer naše međusobne prepiske i obrasci za izvještaj su ovdje.
Deponovana investiciona sredstva iz kredita omogućila su nam da sa ponuđačima opreme započnemo konačne pregovore o isporuci. Deteljne analize ponuda uputile su nas na potencijalnog isporučioca opreme, firma Incomac, iz gradića Montebelluna kod Padove u Italiji.
Incomac iz Italije bio je prvi značajni isporučilac opreme

Incomac-ova ponuda je za šušare, parionicu i toplovodni kotao, a koji su neophodni za tehnološke procese dalje obrade drveta bukve, izgledala je nejpribližnija našim tehničkim zahtjevima, zatim cijenama, a posebno spremnost da se sve isporuči u paketu, pusti u pogon i obezbijedi probni rad svih dijelova opreme za određeni period i obuka radnika na opremi. Uvezivanje isporuke svih segmenata  bio je važan dio ponude, jer je poznato da više isporučilaca opreme, na uvezanim proizvodnim procesima, mogu prouzrokovati neusaglašenost proizvodnih procesa, probleme u održavanju i obuci radnika. Ovako jedan isporučilac odgovara za sve isporuke i njihovu kasniju eksploataciju i preuzima na sebe odgovornost za proizvodnju u uslovima korektne eksploatacije, zatim isporuku rezervnih dijelova, održavanje i potrebne popravke. Incomac je preporučio, s pravom, da kotao kupimo od firme Nuova Valmaggi iz Riminija u Italiji.
U ovom objektu, iza ovih prozora, vodili smo duge i iscrpljujuće pregovore
i konačno utvrdili ugovorne detalje o čemu više možete saznati u daljem tekstu 

Naša pregovaračka pozicija u Incomac-u bila je i loša, jer smo, ipak, nismo imali dovoljno sredstava, ali i dobra, jer smo ih imali deponovana kod banke. Nakon višesatnih pregovora, kada je sve konačno definisano za potpis ugovora, Beba je tražio novi popust, zapravo novo sniženje cijene za 10%, približivši se tako iznosu sredstava kojima smo mi raspolagali, i predložio avansnu uplatu, uz kontragaranciju banke isporučioca. Kako ovlašteno lice, i pregovarač, nije mogao sam donijeti odluku o tako niskoj cijeni, morao je u 10 sati uveče zvati glavnog gazdu kući da on odluči o visini cijene. Znajući da isporukom ove opreme oni ulaze u potencijalno interesantno bosanskohrecegovačko tržište i da imaju sredstva odmah na raspolaganju, vlasnik firme je, iako teško,  prihvatio da se tri značajna proizvodna postrojenja, dvije sušare od po 70 m3 sa pripadajućom automatikom, parionica od 20 m3 sa automatikom i toplovodni kotao od 700.000 Kcal/h sa automatikom, ugovore za ukupno 290.000 DM. Ugovor broj SP/250 potpisan je 20.04.1998., Banca Comerciale Italiana iz Montebellune, 24.04.1998. dodine, izdala je neopozivu, loro, Garanciju broj 412/3083, nakon čega smo mi dali nalog da Privredna banka Travnik našim deponovanim sredstvima izvrši uplatu po Ugovoru. Ugovorom je bilo predviđeno da se isporka opreme mora izvršiti za 12 mjeseci od dana uplate, dakle 24.04.1999. godine. Mi smo odmah započeli radove na pripremi temelja i potrebnih objekata, a isporučioci opreme njenu izradu.
Temelji za montažu parionice u avgustu 1998. godine
Parionica u funkciji početkom novembra 1998. godine
Priprema za proces parenja drveta 
Nakon procesa parenja nastaju oblaci pare koja se oslobađa iz drveta,
fotografija iz avgusta 1999. godine 
Na ovoj fotografiji vidi se razlika između neparene, svijetlije, daske, dolje,
i parene, tamnije, daske gore
Daska pripremljena za parenje, lijevo, i parena daska, desno,
avgust 2000. godine

Isporučilac Incomc je parionicu brzo isporučio, za nepunih šest mjeseci, isporuka sušara izvršenaje 11.02.1999. godine, ali je isporuka kotlovnice bila u zakašnjenju od tri mjeseca.
   Temelji sušara i kotlovnice u julu 1998. godine, lijevo, 
i konture objekta u julu 1998. godine, desno
Ibrahim Beba Kasumović i Enes Čemer na prostoru gradnje sušara 
i kotlovnice u julu 1998. godine
Sušare za drvo sa automatskim upravljanjem u avgustu 1999. godine


Kotlovnica je građena istovremeno kada i sušare i uz malo zakašnjenje montirana je u avgustu 1999. godine, a građevinske radove je vodio građevinski majstor Meho Trkić i njegovi pomoćnici, na slici dolje, lijevo.
Kotao Nuova Valmaggi iz Riminija u Italiji, tokom montaže
u avgustu 1999. godine


U 1998. godini zaposleno je 7 novih radnika: Husein Čehajić, Ferid Pedić, Fuad Čaušević, Salih Tihak, Amir Grižić, Asmir Puljarga i Selim Bešić, a u 1999. godini zaposleno je 13 novih radnika: Samir Eminović, Enver Čemer, Hajrudin Duvnjak, Muharem Durmišević, Ašir Hajdarević. Amir Čemer, Emir Jareb, Ilijas Čemer, Suad Zec, Esad Zahirović, Elvedin Grižić, Fatima Kasumović i Huso Đelihodžić, diplomirani inženjer mašinske prerade drveta, koji je preuzeo stručno vođenje proizvodnje.
U Knjizi zaposlenih Fatima Kasumović bila je pod rednim brojem 37.
Investicije i novonabaljena oprema omogućili su povećavanje broja zaposlenih, ali i povećanje ukupnog prihoda, koji je u 1999. godini bio, čak, za 40% veći nego prethodne, 1998. godine.
Nura Soldin pratila je našu aktivnost i prema Izvještaju kreditoru,USAID-u, 
od 08.10.1999. godine, svi pokazatelji  poslovanja preduzeća bili su pozitivni

Osjetivši raspoloženje u USAID-u da nam pomognu u daljem razvoju i finansijskom jačanju firme, a i zbog potreba za novim ulaganjima u infrastrukturu, podnijeli smo Zahtjev za dodatnim obrtnim sredstvima u visini od 200.000 DM. Nakon uspješnih pregovora 13.11.1998. godine potpisali smo Anex broj 1 Ugovora o kreditu broj 169, kojim je ukupno zaduženje iznosilo 911,000 DM. Zaduženje je pokriveno založnim pravom na svu imovinu, a po Rješenju Općinskog suda u Bugojnu, od 17.11.1998. godine, koji je potpisao Seno Duradbegović, sudija. 
Radeći intenzivno iznalazili smo razne načine za osvajanje tržišta. Tada je kinesko tržište bilo najinteresantnije, pa smo, podsjećam, sa firmom Zeusara iz Sarajeva, čiji je vlasnik bio Ricky Kwok, 25.05.1999. godine, ugovorili posao, slali kontejnerske isporuke u Kinu i povremeno pravili protokole o isporukama.
Zaposlenici USAID-a, Ed Davis posebno, pomagali su u osvajanju tržišta u Kini, radio je analize naše proizvodnje i predlagao mjere, a mi smo od Ronalda E. Ashkina, tadašnjeg šefa USAID Business Consultinga, pismom od 03.07.199., tražili njegovu stručnu pomoć, ali i u Americi.
Pogriješili smo, mislim da je bila greška, što 1999. godine nismo poslušali Eda Davisa i počeli proizvodnju dijelova za namještaj za tržište Sjedinjenih Američkih Država, krevetiće, koji su se mogli raditi u hiljadama komada, a jednostavni su i bilo je moguće, samo je trebalo malo se potruditi i nabaviti nekoliko mašina! Nismo to uradili i pogriješili smo. Ali, ko zna – možda i nismo?! Pogledajte ponudu za izradu na sljedećim fotografijama. Izgledaju isto, ali nisu, jer su zabilješke na njima različite.  
. 
Na slici lijevo upisan je zahtjev kupca iz Amerike da se proizvodi 20-60.000 komada mjesečno, a desno se vidi minimalni broj komada, 10.000, mjeseno, koje je kupac bio spreman da prihvati. Mi nismo imali opremu da krenemo sa ovom proizvodnjom, a već tada smo mogli početi sa proizvodnjm namještaja od punog drveta

Ed i Cheril Davis, vjerovatno uz podršku Hajdi Mostić i Davida Kinga, inicirali su i uspjeli za predstavnike šest odabranih prerađivača drveta iz cijele Bosne i Hercegovine organizovati studijsko putovanje u Sjedinjene Američke Države. Među njima odabrana je i naša firma, čiji sam bio predstavnik. O tome nas je faksom, 18.02.1998. godine, obavijestila Hajdi Mostić, tražila je i dodatne podatke o firmi i predstavniku za sadržajnu i uspješnu pripremu putovanja. Već 25.02.1998. dostavili smo kratak istorijat firme, sadašnje stanje, planove razvoja, finansijsko stanje, izvore investiranja i zainteresovanost za strana ulaganja. Dobili smo Program putovanja, ali je toliko nevidljiv da se teško može išta razaznati. Samo radi podsjećanja ostavljam ga kao dokumenat.
Drago Bilić iz Busovače, Siniša Prtljačić iz Prnjavora, Ed Davis i Kasim Begić iz Zenice, na aerodromu u Cirihu, desno, Enes Čemer na aredromu u New York, desno, tokom putovanja 30.04.1998. godine.

Putovanje je trajalo od 30.04. do 11.05.1998. godine, a vođa puta je bio Ed Davis. Posjetili smo kroz države sjeveroistočne obale SAD, Nove Engleske, NewEngland, obišli sajmove u Richmondu i Springfieldu, vidjeli velike kompanije, ali i male, pilane kao naša, o čemu sam već govorio u postu broj 3. Posjetili smo fabrike namještaja, vidjeli savremeno opremljene linije, ali i jednostavne proizvodnje koje pokazuju kako se može u jednostavnim prostorima sa jednostavnom tehnologijom napraviti odličan proizvod od drveta. Omogućili su nam da vidimo Boston i Vašington.
Bedževi sa posjeta sajmovima u Richmondu i Sprienglidu

Pilana u američkoj državi Masačusec, Massachusetslijevo, i naša pilana, desno, u isto vrijeme,
u maju mjesecu 1998. godine. To je bio dokaz da i u velikoj i bogatoj Americi ljudi rade na najobičnijim sredstvima, ali prave pare. Jedan od ciljeva putovanja je bio da se pokaže da se uz veliki trud mogu postići uspjesi
Lijevo je reklamna fotografija Ethan Allen, jedne od najvećih fabrika namještaja u SAD, preuzeta sa interneta, a desno je moja fotografija na istom mjestu, nakon susreta sa menadžemntom ove fabrike izlaze Ed Davis i Siniša Prtljačić
Jedan od proizvoda firme Ethan Allen, vitrina, slična ili gotovo ista, kakve su naše fabrike radile još prije rata i izvozile širom svijeta, a najviše na američko tržište.

Slažem se da je ovo prekrasna djevojka i radnica. U to sam se uvjerio praveći ovaj snimak u jednoj od fabrika Ethan Allen. Ali djevojka nije tema ove fotografije. Djevojka, radnica, je bez radne i zaštitne opreme i odjeće, jer je u SAD to stvar pojedinca i sam odlučuje šta će i kako će obući u toku rada, samo se ne smije kositi sa moralnim propisima, što je u Evropi zakonska obaveza. Zatim, na fotografiji je tračna pila italijanske firme Centauro, koju su nam domaćini ljubazno pokazivali nastojeći da nas uvjere  kako je ta mašina, i pristroj koji je ugrađen, toliko produktivan da to ne možemo ni zamisliti. Naravno, bilo je teško da naši domaćini prihvate da je u našim proizvodnjama tih tračnih pila bilo nebrojeno i da je kod nas već bila prevaziđena u mnogim proizvodnim operacijama.

Ljubazni domaćini, Amerikanci, pokazali su nam i jednu od najvećih fabrika piva Buweiser u Newarku, lijevo je moja fotografija, a desno internetska, ali sa suprotne strane. Ubjeđivali su nas da je i njihovo pivo najbolje na svijetu.

Omogućeno nam je da posjetimo jednu od najvećih fabrika paleta New England Pallets iz Ludlowa u Massachusetsa. Na fotografijama je transpotrni kamion, desno je vlasnica fabrike i Ed Davis pred upravnom zgradom tokom naše posjete 02.05,1998. godine.

Svugdje smo lijepo primljeni, jer su Amerikanci vrlo druželjubivi i gostoprimljivi ljudi. Bilu su susretljivi svuda, a na sajmovima posebno i, nakon što sa bedža na prsima pročitaju da smo iz Bosne, odmah su pitali šta mogu pomoći, kakvo je stanje, radimo li, proizvodimo li. Naravno, često su nas prihvatali sa sažaljenjem ne vjerujući da smo mi ikada išta od toga čuli, a pogotovo vidjeli. Radi toga smo bili primorani da dokazujemo da imamo neka predznanja i znanja, da smo mi u Bosni i Hercegovini dobro radili, proizvodili namještaj i prodavali ga u cijelom svijetu, pa čak i u SAD. Firme, kao što su ŠIPAD iz Sarajeva i KRIVAJA iz Zavidovića bile su kompanije koje su bile poznate u cijelom svijetu. U fabrikama namještaja domaćini su nam pokazivali opremu koja je još prije rata bila i kod nas u fabrikama, a posebno oprema iz Evrope i uvijek su se čudili otkuda mi znamo za tu opremu. Kada smo im objašnjavali da je ta oprema postojala i u našim proizvodnjama, prvo, nisu odmah povjerovali, a zatim su obavezno pitali zašto ne nastavimo sa proizvodnjom, ako već imamo fabrike, opremu, ljude i tržište, kao što je ono u Americi.
Jedan usputni događaj, o njemu sam četo pričao, ilustrativan je za gornju priču. Bio je maj mjesec, i u Americi prelijepi proljetni dani, putujemo dugo, obilazimo sajmove, proizvodnje i gradove. Odmaramo se u prelijepim restoranima. Amerikanci vole drvo i, sve što se može, prave od drveta. Jedan od usputnih restorana, ukusno izrađen od drveta, s lijepim stolovima i stolicama od tokarenog, okrulo obrađenog, drveta. Pogledam stolicu, poznata mi! Otkuda? Prisjetim se da je to stolica 16-24! Pa nju je radila i naša gornjovakufska fabrika namještaja! Rizikujem i kažem Edu Davisu, vođi puta, da je ona stolica iz naše proizvodnje! „Nemoguće“, kaže mi, „a ako bude proizvedena u Bosni“, reče, „častiću te tokom cijelog našeg putovanja“. Nema druge, odemo Ed i ja do stolice, okrenem je, ispod sjedala je već požutjela etiketa i nije Šipadova! Ali jeste Krivajina! Lijepo piše: Made in Yugoslavia! Ed objasni vlasniku restorana u čemu je spor, gazda veseo, smijao se problemu i kako smo ga Ed i ja riješili, kaže da je zadovoljan stolicama, gazda je i dobar, častio nas je turom pića i preko nas pozdravio Bosnu i proizvođače namještaja u Bosni.
Ed je već boravio u Bosni i Hercegovini i upoznao je naše mogućnosti i znanja. Uostalom, ne bi nas onako rado i srdačno vodio da mu nije bilo lijepo i ugodno sa nama i kod nas. Ali ovo mu je bila potvrda da njegovo povjerenje u sve nas u BiH nije bez osnova i da imamo mogućnosti da ponovo postanemo veliki proizvođači namještaja. Ovaj događaj je ispričao svugdje gdje smo dolazili, boravili i bili u posjeti s namjerom da nas predstavi kao normalne ljude koji znaju raditi. Evo još jednog primjera:
Tokom posjete planinskom dijelu istočne obale usred borove šume sreli smo dvojicu arhitekata u izgradnji nove kuće u atraktivnom domaćem, američkom stilu, koju su oni osmislili, projektovali, samo je grade ručnim električnim manjim mašinama, ali za poznatog kupca kome garantuju da više niko nigdje i nikada neće imati slučnu kuću. Originalna ideja i vjerovatno dobra, originalna, cijena.

Zašto ovo pominjem? Naše studijsko putovanje još 1998. godine je pokazalo da smo svi u drvnoj industriji u Bosni i Hercegovini imali šanse da nastavimo odande gdje smo zaustavljeni prije rata.
 
Bilo je lijepo i korisno. Amerika zadivljuje prostranstvom, snagom i svojom moći. Sve vas, ili oduševi, ili razočara! Niste ravnodušni nikada! Od beskućnika do Mjeseca. Iz krajnosti u krajnost. Oduševio me Muzej NASA u Vašingtonu! Zapravo, bio sam oduševljen u čemu je čovjek poletio, kako su to mala sredstva, i doletio na Mjesec, a onda se sretno vratio. To je još jedan, ali veliki dokaz, kako mali čovjek može da ovlada velikim svemirskim razdaljinama. Samo kako da vlada i ovlada svojim slabostima i zlom koje ga ponekada obuzima!?
Ulaz u zgradu Muzeja NASA koju sam napravio u vrijeme najveće dnevne posjete,
08.maja 1998. godine

Po povratku, prepun utisaka, poslovnih i ljudskih, 20.05.1998., pismeno sam prenio utiske i usmeno ih obrazložio na zajedničkoj analizi ovog studijskog putovanja u prostorijama USAID-a u Sarajevu.
  Svrha i cilj putovanja su postignuti i iz američkog iskustva mogli smo dobiti potvrdu naše poslovne filozofije, ali i naučiti mnogo toga: za biznis treba imati jasan cilj, pozitivne poslovne drskosti, samopouzdanja i samopoštovanja, dakle, treba vjerovati u sebe, imati malo sreće i osjetiti poslovno zadovoljstvo, investirati samo u ono što pravi pare, konkurenciju doživljavati kao učitelja, a ne kao neprijatelja, porodicu koristiti kao izvor snage, sreće i zadovoljstva, treba biti prilagodljiv svim okolnostima i nikada ne biti siguran šta donosi novi dan, već uvijek biti spreman na najgore i ponovo započeti iznova.
Amerikanci ih zovu Grad duhova - Ghost Town

Dok smo prolazili kroz pusta mjesta i gradove sve je izgledalo zastrašujuće i djelovalo je depresivno, kao u najboljim filmovima strave i užasa. Jedan grad, za američke pojmove gradić, veličine naše Zenice, Bože sačuvaj!, ličio je na avetinjski grad, sve napušteno, pusto, stoje stubovi rasvjete, klati se žica, klate se prozori, što će uskoro pasti sa zgrada, a vjetar raznosi prašinu po pustoj ulici. Baš, kao u filmu! A u stvarnosti ste! Donedavno tu je bila industrija keramike, keramička industrija stala, propale fabrike, stala proizvodnja, ljudi ostali bez posla i svi odselili neznano kuda. Pa, odselili u nova područja, u nova mjesta i gradove i počeli novi život, jednostavno nam objašnjavaju domaćini Amerikanci! Tako mu, nekako, i dođe, ljudi se žilavo bore da opstanu. I opstaju!
Dobronamjernost američkog naroda i institucija i Vlade SAD da poslije rata organizovano pomognu u pokretanju proizvodnje u Bosni i Hercegovini, bila je izražena i kroz želju pojedinaca da, kao volonteri, dođu ovdje, dijele naše životne teškoće i rade sa nama u teškim poslijeratnim uslovima. Mi smo izrazili želju da nam, pored Eda Davisa, pomogne još neki volonter, koji je stručan u preradi bukve i proizvodnji namještaja od bukve.
Sead Mucić, još jedan u nizu korektnih saradnika iz USAID-a, 25.06.1998. godine, poslao je faks u kome nas obavještava da je gospodin, Mr. Walter Johnson, doktor nauka, iz Pensilvanije, spreman da dođe u Bosnu i Hercegovinu i da nam, kao volonter, pomogne. U kratkom životopisu Mr. Johnsona, od 24.06.1998., koji je potpisao Peter Moyer, stoji da je diplomirao i magistrirao 1956. godine, zatim je vodio proizvodne firme i doktorirao 1973. na Pennsylvania State Univerity, gdje se bavio naukom i obrazovanjem u oblasti prerade drveta, a posebno bukve. Mi smo ponudu prihvatili i o tome, 29.06.1998. godine, poslali obavijest.
Ibrahim Kasumović, Mr. Walter Johnson iz Pensylvanije, SAD, volonter, koji nam je pomagao u organizovanju proizvodnje i Enes Čemer, u avgustu 1998. godine

 Mr. Johnson doputovao je u Sarajevo 13.07.1998. i ostao kod nas mjesec dana. Naša obaveza je bila da mu obezbijedimo hranu i smještaj. Zakupili smo sobu u objektu Aga-kula, u kome je kasnije otvorena Galerija Meli, vlasništvo Akifa Agića, a hranili smo se zajedno ćevapima i burecima, koje je ovaj dobroćudni Amerikanac smatrao svjetski vrijednom hranom. Svaki radni dan bio je sa nama u proizvodnji i ostao je do 13.08.1998. godine,  kada je  sačinio Završni izvještaj, Final Report,  napisao svoje mišljenje o firmi i predložio mjere za dalja poboljšanja. Predlažući investiciona ulaganja u narednom periodu, na posljednjoj strani, Mr. Walter Johnson je smatrao da treba investirati novih 1,586.000 DM kako bi se postigla optimalna i kvalitetna proizvodnja.
Walter Johnson je svakodnevnevno učestovao u rješavanju problema u proizvodnji,
a spavao je u Aga-kuli, gdje je kasnije otvorena Galerija Meli

Pozdravili smo se suznih očiju u nadi da se ponovo sretnemo. Nažalost, nismo. Mr. Walter Johnson je vjerovao da ćemo mi, i ova zemlja, uspjeti!
Poslušali smo i njegove savjete, zadali sebi ciljeve i cijelo vrijeme nastojali da ih ostvarimo.   
  Naš rad, nova instalisana oprema i iskrena pomoć povremenih saradnika, omogućili su i veću proizvodnju u kvalitetu koji je zadovoljavao svjetske zahtjeve. U mnogim zemljama saznali su za kvalitet naših proizvoda, pa smo stalno imali nove zahtjeve za isporukama. Žao mi je što ne mogu pomenuti mnoge zahtjeve kupaca i budućih partnera, ali neke od kojih moram: Šerif iz Zagreba, Oroplet iz Pleternice iz Republike Hrvatske, Krutiokalns iz Latvije, zatim kompanije iz Španije, pa Guttenberger Holzhandel iz Njemačke, SAILA iz Italije, Johs Gramhansen iz Danske, posrednik za Kosovo, posredstvom MustafeDurmiševića i Omera Ljubunčića ostvarena je poslovna kraća veza sa Carlsberg, najvećim proizvođačem piva u Danskoj, čak i jedna kompanija iz Bangladeša. U hodu smo se reorganizovali i dobili Rješenje o upisu u sudski registar firme, Rose-wood d.o.o. Gornji Vakuf, društva ograničene odgovornosti, umjesto d.j.l., društva jednog lica, koji je potpisao Vladimir Žuljević, sudija, za koju smo kasnije tražili, i dobilli, Rješenje Federalnog ministarstva trgovine, kojim se našem društvu daje ovlaštenje da može vršiti nadzor kvaliteta proizvoda pri uvozu i izvozu određenih proizvoda od drveta, među kojima su i naši proizvodi, a potpisao ga je Andrija Jurković, ministar. Podsjećam da je uplata potvrde o kvalitetu bio veliki finansijski izdatak za sve izvoznike, a ovim Rješenjem nama je omogućeno da se bavimo i tim stručnim poslom, ali i ostvarujemo značajnu zaradu i neto dobit.
U septembru 2000. godine bili smo u direktnim kontaktima sa propagandnom službom Carsberga iz Danske, jednim od najvećim proizvođača piva u svijetu, jer su tražili da za njihove protrebe proizvodimo malu burad za isporuku piva. To je bio odličan posao, ali nismo mogli udovoljiti zahtjevima.

Pripremajući se za unapređenje proizvodnje prvu kalkulaciju dužinsko-širinski lijepljenih ploča izradio sam 29.05.2000. godine, za Austrijske firme, među njima Pit Apparatebau i Scheucher iz Mettersdorfa, kao i za domaću firmu Mőbel iz Trnovače, Gornji Vakuf-Uskoplje, koja je nastavila proizvodnju namještaja predratne Tvornice namještaja GV- Mőbel. Bila je to svojevrsna najava osvajanja buduće proizvodnje ploča od masivnog drveta, što je bio jedan od naših strateških ciljeva.  Izvoz, uglavnom 1/40' - 40-stopnim konteinerima, u prekomorske zemlje, Kinu, Ameriku i Kanadu, vršen je preko pomorskog agenta Jadroagent iz Rijeke, Poslovna jedinica Ploče, čiji je rukovodilac u Pločama bio Pero Musulin, sa kojim smo, uglavnom, dobro sarađivali.
         U kooperaciji sa firmom Bor iz Šipova, čiji je vlasnik bio Zoran Luić, u septembru 2000. godine, u Austriji smo izradili jednu brvnaru za Isaka Tatarevića, našeg zemljaka. Nažalost, fotografije su zaturene i ne mogu ih pokazati, ali uspjeli smo udovoljiti zahtjevima kupca. Nismo se kasnije opredijelili za tu proizvodnju, jer sam bio, i ostao, ubijeđen da mi nismo mogli, i ne možemo, konkurisati proizvođačima malih kuća, brvnara i vikendica iz Njemačke, Austrije i Skandinavije. Pored tehnoloških, i drugih ljudskih problema, mi imamo i biološki problem, jer nemamo jednodobnih sastojina šuma u kojima se nalaze stabla približne debljine, čija je obrada sa znatno manje otpada, što je slučaj sjevernim područjima Evrope i Amerike i Kanade. Ova tema zaslužuje dugu priču za koju ovdje nema mjesta, a vi nemate vremena da je analiziramo zajedno. Važno je jedino da smo dokazali da smo mogli osvojiti i tu vrstu proizvodnje i prerade drveta.
I nakon izgradnje objekata i aktiviranja opreme za proizvodnju, kupljene iz kredita USAID-a, investicije smo prilagodili finansijskim mogućnostima. Saznali smo da čuveni Agrokomerc d.d. iz Velike Kladuše prodaje nemontirane hale, kupljene u Čehoslovačkoj, pa smo, po Ponudi od 20.08.1999. godine, koju je sačinio Hamdija Veladžić, a potpisao Šefik Sultanović, generalni direktor, kupili stubove, krovne nosače i druge dijelove i sami montirali nadstrešnicu površine 500 m2 za manipulaciju robama. Usput, o Agrokomercu imam vlastito mišljenje i iskustvo i možda se ponovo vratim ovoj temi i sunovratu giganta, koji je nekada hranio stanovništvo Cazinske krajine.

Nadstrešnica izgrađena od dijelova kupljenih u Agrokomercu d.d. iz Velike Kladuše. Ovo jedna od dražih fotografija firme, jer pokazuje kako se nekoliko godina poslije rata na tom malom prostoru, oko nadstrešnice, dešavao čitav život i radni procesi. Dolje, krajnje lijevo, nazire se parionica, ispred je kamion sa konteinerom što čeka utovar za Kinu, ovdje ispred je kamion, šticar, za dovoz trupaca iz šume, ispred su viljuškari koji premještaju i tovare robu, krajnje desno, naniže su sušare, malo ispred je mala kotlovnica, i krajnje desno vidi se polukružni vojni hangar. Sve je ovdje i sve se dešava ispred nadstrešnice gdje radnici, i to se vidi,  izvršavaju zadate poslove. E, ne rade svi! Ima jedan, vidi se ispred nadstrešnice, sa crvenim šeširićem na glavi, on sjedi i čeka nešto. On i njegov poslovođa znaju šta je čekao tada, ali je dočekao kasnije da, po novom nazivu, društvo, još više ojača.

         Prvi kotao na paru, za parionicu drveta, kupili smo u Italiji i bio je plinski. Morali smo ga zamijeniti za kotao na otpadno drvo, gorivo koga smo u krugu imali i viška. Sa Progresom iz Čačka, u Republici Srbiji, potpisali smo Ugovor o isporuci, 20.10.2000. godine, brzo je montiran i pušten u rad.
Sa Momirom Ćosovićem, osnivačem i vlasnikom firme Progres iz Čačka, Republika Srbija, ugovorili smo kotao, 20.10.2000. godine, i bili vrlo zadovoljni

Dvije firme, s istim kraljevskim nazivom – Royal, jedna je iz Maribora u Sloveniji, a druga iz Aleksandrije u Egiptu, značajno su obilježile period našeg poslovanja u 2000-tim godinama. Royal parketi iz Maribora, i njen direktor i vlasnik Darko Petrovič, obratili su se 19.05.2000. godine, narudžbom elemenata za izradu klasičnih parketa. Saradnja je bila uspješna, a onda je Petrovič prestao proizvoditi klasični parket, prodao je liniju nama po Ugovoru, od 15.12.2001. godine, ugovorili smo obuku radnika po posebnom Ugovoru, i počeli proizvoditi klasične parkete, uglavnom za domaće tržište. Royal je obustavio proizvodnju parketa, pa smo, dana 20.02.2002. godine, ugovorili isporuke drugih roba. Već naredne godine ostali smo u kontaktu, ali je saradnja je prestala, jer nismo imali robu koju je ovaj kupac tražio.
Adil Čaušević i Safet Sofić 2002. godine izrađuju parket koji se tražio na domaćem tržišto i prodavao reklamom "od usta do usta" naših kupaca. Nismo imali dovoljne količine da zadovoljimo potražnju, ali naš parket je bio jednak kvalitetu iz čuvene parketare u Krivaji iz Zavidovića. 

Uz proizvodnju parketa vezana je jedna važna porodično-poslovna priča, koju smo režirali ja i Ibrahim Beba Kasumović, poslovni saradnici, ali, prije svega, moj zet, otac moja dva unuka, Ajdina i Jasmina, suprug moje kćerke Amre, sa kojim sam naporno radio i odlično sarađivao. Najčešće smo bili istomišljenici, ali imali i drugačija mišljenja, dogovarali se, ponekada i svađali, donosili dobra i najbolja rješenja, ponekada i griješili, koristili sva vlastita znanja i iskustva, ali smo uvijek odvajali porodični život od privatnog. Ponoviću: neslaganja, pa i svađe, ponekada su bile žestoke, ali korektne. Bilo je odluka o kojima se nikako nismo mogli složiti. Ali, kako račva ne ide u zemlju, dvojica ne mogu odlučivati, zato je Beba donosio konačne odluke! U 2000. godini drvnu industriju u cijelom svijetu, i u Bosni i Hercegovini, zahvatila je krize plasmana proizvoda i umanjenje prihoda, čime je bila ugrožena finansijska sigurnost i naše firme. Radi toga sam se opirao investiranju u nove proizvodne pogone, smatrajući da treba stabilizovati postojeće stanje i tek, nakon što kriza prođe, ući u nova ulaganja, zapravo, u kupovinu linije za izradu parketa. Dok smo još vodili pregovore sa Royal parketima i Darkom Petrovičem, ja sam bio uvjeren da od toga treba odustati, a Beba je mislio sasvim suprotno. Uvjeren da sam u pravu i bojeći se posljedica, a nemoćan da ga nagovorim da odustane od kupovine linije za parkete, napisao sam za Bebu jedno lično pismo, zatvorio ga u plavi koverat, 31.02.2001. godine, na njemu sam stavio datum otvaranja, 28.02.2002. godine, kada će se moći vidjeti rezultat odluke i posljedice urađenog i procijeniti koji je od nas dvojice pogriješio. Srećom, ja sam pogriješio! Mada u lošim uslovima, u onom vojnom hangaru, još u zimsko vrijeme i po hladnoći, počela je proizvodnja odličnog klasičnog parketa. Sve što smo proizveli prodali smo na domaće tržište ili na tržište Republike Njemačke. Nismo imali, čak, nijednu javnu propagandnu poruku i vlastitu reklamu parketa, jer su pohvalne poruke o kvalitetu našeg parketa „od usta do usta“ širili naši kupci! Time smo poboljšali korištenje drveta i povećali prihod i dobit. Pismo prvi puta pokazujem bez stida zbog pogrešne procjene! Naprotiv, radujem se, naravno!
         Zahvaljujući našem korektnim poslovnim i međusobnim odnosima, kasnije, kada smo počeli proizvoditi maisivne ploče, Darko Petrovič je bio inicijator susreta sa firmom RB Holz iz Austrije, koja je ubrzo postala naš uspješan partner i zastupnik u Njemačkoj.
Raimund Berger, Petra Berger, Enes Čemer i Huso ing. Dželihodžić, šef proizvodnje, prilikom jedne posjete Beregerovih, 10.05.2010. godine, vlasnika firme RB Holz iz Austrije, naših zastupnika u Njemačkoj.

U međuprostoru priče o dva Royala, jednom iz Slovenije, a drugom iz Egipta, napomenuću da smo uspješno sarađivali i sa Exportdrvom iz Zagreba, ovdje je Upit za robu od 21.11.2001., koji je potpisao Alen Paunović, kao i s Richest Company iz Hong Konga, što se vidi iz Narudžbe od 10.04.2001. godine.
Royal Co. iz Aleksandrije u Egiptu  firma je s kojom povezujemo naš ubrzaniji rast i razvoj i finansijsko jačanje u prvim godinama dvadesetprvog vijeka. Priča bi se mogla ispričati studiozno i vrlo emotivno, i da dugo traje, ali pokušaću u kratkim detaljima opisati događaje, kojima želim ilustrovati našu poslovnu upornost, koja, uz dobar rad i kvalitet proizvoda, ali i sreću da u pravo vrijeme dobijete pravog poslovnog partnera. Pošto smo, posredstvom drugih kompanija, već izvozili robu za Egipat, o čemu sam već govorio, i sve preko Luke Ploče, u januaru 2001. godine, tokom posjete Pločama, gdje je robu, kupljenu od drugih proizvođača, preuzimao Elbassiouny Elwardany Mohamed Soliman, vlasnik firme Royal Co., na adresi Om Zegio, El Amria, Alexandria, Egypt, u skladištu je vidio našu robu, bio je oduševljen kvalitetom i tražio kontakt da se odmah dogovorimo da kupi sve količine. Naravno, pripremljenu robu nismo mogli prodati, jer je, po ranijem dogovoru, bila namijenjena drugom kupcu. Basioni, tako smo ga našim jezikom zvali i tako ćemo ga ubuduće ovdje zvati, vlasnik Royal Co., poslao nam je poruku da želi stupiti sa nama u direktne kontakte, što je i nama odgovaralo, jer smo tražili direktne kontakte sa kupcima na tržištu Egipta, tržištu u stalnoj potražnji za drvetom i proizvodima od drveta, tržištu sa devedesetak miliona stanovnika, koje je oduvijek neko snabdijevao drvetom, a moraće snabdijevati i ubuduće! Samo je pitanje - ko će to biti? Ako to mogu Evropljani i drugi proizvođači iz cijelog svijeta, zašto mi to ne možemo? Možemo!
I, konačno, odlučili smo da pokušamo direktan izvoz u Egipat, bez posrednika i sve učinimo da uspijemo. Da bi potencijalni kupac znao s kim ima posla i kakav smo proizvođač, predložili smo da nas posjeti, da mu pokažemo našu proizvodnju i njene mogućnosti. Pozvali smo Basionia u posjetu, po procedurama za dobijanje vize morali smo Ambasadi Bosne i Hercegovine u Kairu, Muhamedu Čengiću, 06.01.2001. godine, dostaviti podatke za Basionia i Alaa Soliman Mohamed Ahmeda, koji je radio u Royalu i za Basionia prevodio s arapskog na engleski jezik. U Poslovnom pozivu obrazložili smo razloge za posjetu našoj firmi, nakon čega su dobili poslovne vize, a posjeta našoj firmi uslijedila je u februaru 2001. godine. Tada su obavljeni prvi direktni razgovori, dogovoreno je da prvo isporučimo ranije preuzete obaveze prema svim drugim kupcima i da se sva naredna proizvodnja pripremi za Royal!
Alaa Soliman Mohamed Ahmed, Enes Čemer,  Elbassiouny Elwardany Mohamed Soliman, vlasnik firme Royal Co. iz Aleksandrije u Egiptu i Ibrahim Beba Kasumović,
tokom prve posjete Basionia našoj firmi u februaru 2001. godine 
   
    Odlučivati, pregovarati i ugovarati, ponekada bude la(h)ko, ali treba realizovati ugovoreno i dogovoreno. Do tada smo imali uhodanu proizvodnju, otpreme i naplatu od naših kupaca, uglavnom iz Republike Hrvatske, koji su, zapravo, bili samo trgovci i kupljenu robu, pa i našu,  preprodavali su u Egipat. Da bismo mi postali izvoznici za Egipat trebalo je zadovoljiti nekoliko bitnih stvari.
Prvo, trebalo je obezbijediti obrtni kapital kako bi se finansirao izvoz u novim prilikama kada je, zbog skladištenja robe u Luci Ploče i priprema većih količina za brodski transport, bila usporena naplata i obrt kapitala, a sve u vremenu u kojem su naše banke bile nejake i nespremne, ili nevoljne, da kreditiraju proizvodnju za izvoz, pogotovo u Egipat, u zemlju koja je u četvrtoj rizičnoj grupi! Nijedna banka, pa ni ABS banka d.d. Sarajevo, čiji smo tada bili komitent, nije iskazala volju da kreditira naš izvoz, mada smo, 30.01.2002. godine, Salihu Zlotrgu, direktoru, detaljno pojasnili naše namjere i najavili potrebu da nam pomognu u pripremi izvoza. Odlaganje donošenja odluke bio je razlog da posjetimo Zagrebačku banku dd, kasnije UniCredit Bank dd Mostar, Poslovnicu Uskoplje, mada nismo bili njen komitetnt i razgovaramo o mogućnosti kreditiranja. Razgovarali sam sa Nikolom Luketinom, direktorom, usmeno mu pojasnili svaki detalj naših izvoznih planova i izložili naše potrebe i mogućnosti našeg izvoza za Egipat. Naš koncept je bio da se banka uključi u finansiranje konkretnog projekta i kratkoročnim revolving kreditom prati njegovu realizaciju, zatim da prati robu na konsignaciji u Luci Ploče, da prati svu izvoznu dokumentaciju kako bi se devizni priliv usmjerio na Zagrebačku banku dd, potom bi se po prilivu sredstava otplatila kreditno zaduženje, a razlika deponovala na naš devizni račun kod banke. I tako bi se postupci izvoza ponavljali, ponovo bi se pripremala roba i vršio novi ukrcaj brodova. O tome smo naknadno sačinili i dostavili Prijedlog za finansiranje posla za Eipat i izračunali dobit koju ćemo ostvarivati. Naravno, ovaj način poslovanja nije uobičajen za banke, jer to nije bankarski posao i banke ne žele tako poslovati, ali smo se nadali da će ova banka to prihvatiti. Nikola Luketina nije mogao odmah dati odgovor, niti smo to očekivali, ali smo se nadali da će neko u banci razmotriti prijedlog. Odgovor je dat naknadno, nakon što se Nikola konsultovao sa nadređenim i najodgovornima u banci, a na kraju odgovor je bio pozitivan! Zagrebačka banka dd Mostar prihvatila je da na ovaj način finansira pripremu izvoza! Svježe je podsjećanje kada nas je Nikola pozvao u kancelariju i mene upitao: „Koliko ti novca treba za ovaj posao?“ Odgovorio sam: „Zezaš li me?“ „Koliko ti treba, reci!“ Bio sam zbunjen, nisam znao koliko reći, a da ne pogriješim. Da li je bolje da kažem manje ili više? „Pa treba nam", mucao sam, "jedno 300.000 KM!“ Odgovorio sam s nevjericom, navodeći iznos koji je za nas u tom trenutku bio samo misaona imenica. „Imaš ih!“ odgovorio je Nikola i to je bila vrlo značajna finansijska podrška i važna prekretnica u našem poslovanju.
  Nikola Luketina, Amra Halilović i Zrinko Šaravanja iz UniCredit Banke dd Mostar u jednoj od radnih posjeta našoj firmi, u maju 2012. godine. Sa njima smo dugo godina uspješno sarađivali na nekoliko, za našu firmu, veoma značajnih projekata

Ovdje nastaje i dio priče, koji podsjeća na ličnu ispovijest o strogo privatnim životnim događanjima, ali to nije tako, jer su sve radnje strogo poslovne i utemeljene na ekonomskim osnovama i interesima. Doduše, njena realizacija je uspjela i bila ubrzana, jer su začetnici i akteri dva prijatelja odranije, Nikola Luketina i ja, koji su u tom trenutku, zapravo, bili i dva partnera, a dugodišnje poznanstvo je zračilo međusobnim povjerenjem i doprinijelo brzom usaglašavanju stavova i veoma brzoj realizaciji dogovora.
Drugo, za sva bankarska zaduženja potrebne su garancije ili založna prava na imovinu dužnika. Mi smo imali ograničenu založnu vrijednost nekretnina, ali smo se dosjetili jedne od mogućnosti da sebi i banci obezbijedimo sigurnost naplate robe. To je posebno bilo važno za bankarsko tržište Egipta, jer nijedna ovdašnja banka, pa ni evropske banke, nisu ulazile u transakcijske rizike i nerado su poslovale sa egipatskim bankama. Zato smo mi pojednostavili formulu i procedure izvoza za Egipat: a) kupac Royal Co. iz Aleksandrije u Egiptu traži našu robu; b) pregovorima usaglasimo količine i cijene, koje se potvrđuju predračunom; c) robu pripremimo i, zatim, otpremimo iz proizvodnje u Luku Ploče; d) kupac robe Royal Co. pregleda i preuzima robu u lučkim skladištima po kvalitetu, količinama i specifikaciji; e) kupac zatim daje nalog svojoj banci, kao u ovam primjeru, da izvrši uplatu iznosa dogovorenog avansa, što se činilo preko JP Morgan Chase Bank, New York, USA; f) potom naša banka, u ovom slučaju Zagrebačka banka dd, kasnije UniCredit Bank dd Mostar, obavijesti nas, a mi partnera, da smo zaprimili avans i da počinjemo sa pripremama za iznajmljivanje broda radi ukrcaja robe i otpreme za odredišnu luku u Aleksandriji.
Mr. Basiouny i Alaa u Luci Ploče u decembru 2005. godine

Uplata avansa  isključivo je stvar povjerenja kupca, a Royal je imao povjerenja u nas kao partnera, mada još nije dobio robu, niti bankovnu kontragaranciju za uplaćeni avans. Kreditno pismo ili L/C je uobičajeni način plaćanja, ali postoji stalni rizik da kupac iskoristi neku od grešaka ili formalnih propusta, kao što je neusaglašen tekst ili neuredna dostava potvrda o kvantitativnom ili kvalitativnom preuzimanju robe, recimo, pa da se roba nikada ne naplati. Uplaćenim avansom mi smo u prednosti u odnosu na kupca, jer avansna uplata omogućava naknadu brodskih, lučkih i drugih troškova do odredišne luke, ali i naknadu troškova povrata robe istim pravcem, samo u suprotnom smjeru, prema našoj luci, za slučaj da partner ne plati vrijednosnu razliku od avansa. Time bi se samo izgubilo vrijeme, ali bi novac izgubio kupac, jer su svi troškovi nadoknađeni iz njegove avansne uplate, a mi bi nekim od brodova vratili robu i za njegove pare iz avansa platili troškove. To nam se nije dogovdilo!
Dalje, g) po ukrcaju broda sva dokumenatcija se iz naše poslovne banke, Zagrebačke banke, DHL poštom šalje do poslovne banke partnera, uz propratno pismo u kome se traži da, po pravilima Cash Against Documents – CAD, poslovna banka kupca preda dokumentaciju tek kada ovaj preko banke uplati razliku između vrijednosti robe i uplaćenog avansa. Posebno je važno da banka kupca ne preda Bill of Lading, brodsku teretnicu u koju izdaje brodski agent, jer onaj ko ima original ovog dokumenta raspolaže robom bez obzira na tok finansijskih transakcija. h) Nakon što kupac u svojoj banci uplati cjelokupan iznos, njegova banka mu predaje svu, DHL-om dostavljenu, dokumentaciju, kupac preuzima robu i iskrcava je na obalu, a mi dobijamo obavijest od naše banke da je je doznaka stigla, da raspolažemo USD dolarima i da ih možemo konvertovati na tržištu novca ili zadržati na našem deviznom računu.
Po svakoj završenoj otpremi i naplati, zaposleni iz naše firme i zaposleni u Zagrebačkoj banci dd Mostar i Poslovnici Uskoplje, radovali smo se zajedničkom uspjehu. Pored svih zaposlenih, uz Nikolu Luketinu u Poslovnici Uskoplje, pomenuću i dvije vrlo poslovne žene u Mostaru, Marliz Miladin i Antonija Kordić, iz Službe finansiranja međunarodne trgovine, inozemnog kreditiranja i korespodentnog bankarstva Zagrebačke banke dd Mostar, uz mnoge druge, koje su bile od početka u stalnim i korektnim kontaktima oko realizacije ovih izvoznih poslova.
Za iskustvo drugima napmenuću da u ovoj vrsti transakcija nijedna banka ne snosi nijedan rizik, već su svi rizici na strani isporučioca robe! Ali ako je partner pouzdan  i ako se sve drugo valjano posloži, ovo je najbolji i najsigurniji način naplate u zemljama viskog rizika, jer gotovo sve banke nastoje da održe ugled. Koji je rizik? Moguće je da, recimo, neko od zaposlenika u banci u Egiptu, našem kupcu, a svome rođaku, preda svu dokumentaciju bez uplate razlike u avansu! Tada je sve gotovo! Nema načina da se odavde, iz druge države, pokrenu postupci koji će garantovati naplatu! A, iz dokumenata ovdje prezentiranih se vidi da su to, za nas, ogromna sredstva. Srećom, nismo imali tih situacija.
Nakon prvih razgovora sa Basionijem sačinili smo prvi tekst Ugovora, 11.12.2002. godine, koji nije ni potpisan, ali je, ipak, njegov sadržaj korektno primjenjivan, a drugi Ugovor potpisali smo 20.12.2005. godine, kojim su u najkraćem regulisani manji nejasni detalji.
Ubrzo, 20.05.2003. godine, naš Predračun broj 10/03 Royalu za pripremu robe iznosio je 475.750,00 USD, gotovo isto i u 2006. godini, kada je Predračun broj 02/06 iznosio 447.500,00 USD. A, onda smo počeli da se posjećujemo.
Aleksandriju i Basionia u njegovoj kući, usred grada, posjetili smo u januaru 2004. godine.
Basioni nas je ugostio kao najdraže goste, ispred kuće smo čekali da nam se otvore vrata, a u širokom dvorištu, s visokom dvorišnom ogradom, tokom cijelog boravka dao nam je na raspolaganje objekat, nazvali smo ga hacienda, i osjećali se veoma ugodno.

Basioni nas je uveo i ugostio u kući, koja je klasična imitacija carskih odaja, sa pozlaćenim ramovima slika i rukohvata stolica i komoda. Užitak je bio potpun kada smo saznali da je sve napravljeno od drveta uvezenog iz Bosne i Hercegovine. Gore lijevo je Beba sa Basionijem, a dolje desno Enes Čemer sa Basionijem, i njegovom obaveznom nargilom. Sa nama je mali Ali, Basionijev unuk, koji je, iako četverogodišnjak, uz pomoć učitelja, izvrsno naučio engleski jezik, toliko dobro da smo se kogli šaliti na dedin, Basionijev, račun, jer dedo je znao jednu-jedinu riječ: good!

Posjeta Aleksandriji podrazumjeva i posjedu čuvenoj Biblioteci, što smo učinili uz stručnu pomoć Halida, Basionijevog sina. Gore desno u prostorijama smo Biblioteke.

Enes Čemer i Ibrahim Beba Kasumović ispred Aleksandrijske biblioteke u januaru 2004. godine

Uz posjetu Egiptu i Kairu obavezan je obilazak piramida. I mi smo to učinili u januaru 2004, godine, iskreno, bez ikakvog oduševljenja, jer sve što se gradi i izgradi na mukama i kostima graditelja, a običnih ljudi, nije me ranije, niti će me ubuduće, oduševljavati.

Imali smo stalne zahtjeve od drugih kupaca, jer je naša roba postala brend u Egiptu i svi su u Aleksandriji znali za firmu Rose i imena Ibrahim i Enes, ali smo mnoge ponude odbijali. Sa firmom Barbour iz Damiette ili Dumjat u delti Nila, u kome u užem središtu živi blizu pola miliona stanovnika i gotovo svi se bave obradom drveta. Bukvalno, ulice su prepune proizvoda od drveta i služe kao izložbeni prostori pred mnoštvom radionica. U maju 2009. godine posjetili grad Damiettu.
  Ispred svake kuće i u skoro svakoj ulici nalaze se radionice ra obradu drveta, a ulica je svojevrsni izložbeni prostor, tu se dogovara, kupuje i prodaje. Tokom posjete u maju 2009. godine uvjerili smo se da je većina proizvoda od bukve iz Bosne i Hercegovine, jer je kvalitetna, tvrda, ali veoma pogodna za obradu, posebno ručnu obradu.

Posjeta jednoj od radionica u kojoj se namještaj izrađuje na tradicionalan način, ručno, kako bi se, kao dolje, dobio izvanredan oblik i gravure na namještaju. To se, istakli su naši domaćini, najlakše dobije od bosanske bukovine, koja je cijenjena i tražena u cijelom Egiptu.
Ibrahim Beba Kasumović, Issam Ismail, vlasnik radionice i Enes Čemer, s ukrasnim uzglavljem, dijelom krevetnog nosača, koje izgleda prelijepo i gotovo je neshvatljivo da je rađen od drveta, od bosanske bukve, jer latice izgraviranih malih listova i cvjetića stoje kao da su izrađene od gipsa.

Mahmoud El Hodary, kupac i vlasnik firme El Hodary iz Damiette, Ibrahim Beba Kasumović i Enes Čemer na razgovorima u Sarajevu, u martu 2009. godine, lijevo, i Ibrahim Beba Kasumović i Monir El Neely, vlasnik firme iz El Neely iz Damiette, desno, tokom razgovora 2009. godine

Stalne avansne uplate Royal Co., zapravo Basionia, u visini od najmanje 30% od svakog predračuna, pa, čak, i do 90% od ukupnog iznosa, finansijski su osnažili našu firmu, koja je postala vrlo stabilna i stalno likvidna i više nismo imali potrebu da od banke potražujemo revolving kredite. Dakle, od ranijih moljakanja da nam se dodijele krediti do akumulacije vlastitog obrtnog kapitala, dovoljnog da pripremimo izvoz, prošlo je samo pet godina, kada smo, kao dana 22.01.2007. godine, na našem deviznom računu kod UniCredit Zagrebačke banke, imali 769.428,04 USD!, što se vidi iz priloženog izvoda. Pare nismo trošili u neproizvodni luksuz, već ih koristili kao obrtni kapital i dalje snaženje firme.
Zajednička fotografija tokom naše posljednje posjete firmi Royal Co., u martu 2009. godine, Beba, Basioni i Enes Čemer
Tokom naše posljednje posjete, u martu 2009., Enes Čemer, Ibrahim Beba Kasumović i Basioni sa nargilom, analizirali smo višegodišnju uspješnu saradnju i izrazili želju da nastavimo sa poslovima
U martu 2009. godine posjetili smo pustinjske dine, deltu ogromnog Nila i kilometrima se vozili duž Sueckog kanala, ka jugu, prema Port Saidu

Posljednju posjetu i susret u Sarajevu, na Avazovom tornju, bio je 14.10.2009. godine, kome je prisustvovao i Basionijev lični sekretar i prevodilac Mohamed Samir Moustafa Moustafa Shaaban,  nekadašnji pomorski kapetan, rođen 1939. godine, nevjerovatno vitalan čovjek.

Posljednji Račun 413-1/11, od 03.05.2011. godine, na, za nivo naših tadašnjih poslovnh odnosa, mali iznos, od 128.762,31 USD, bio je naznaka postepenog gašenja naše poslovne saradnje sa Royal Co., jer je uskoro svako od nas otišao svojim putem. Nismo se više mogli dogovoriti o cijenama, mi smo mijenjali proizvodni program i ponudu i nismo našli interese. Razlaz je bio korektan. I sada održavamo kontakte, povremeno se čujemo, još im ponekada pošaljemo poslovni poziv za vize da posjete Bosnu i Hercegovinu, ali nemamo zajedničkih poslova.
Ovakvim brodovima, sličnim Premieru, decenijama se otpremala roba u daleke prekomorske i prekookeanske zemlje, pa i Egipat. Ovaj pedesetogodišnji starac je iz Luke Ploče, u aprilu 2010. godine. otišao u staro željezo. Desno su Ibrahim Beba Kasumović i Željo Marinović Gea, naš dobar partner, i još bolji prijatelj, od prvoga dana nam je radio špediterske poslove u Luci Ploče, prvo u Transadriji dd, do njenog stečaja, a onda u vlastitoj firmi Marino Agent

Prijateljstva i druženja sa našim prijateljima, špediterima u Luci Ploče bila su draga i nezaboravna.
Baćinska jezera, sa svojom slatkom vodom iz Vrgoračkog polja, a sve nadomak slanog Jadranskog mora, bila su mjesto zajedničkog druženja.
Posjeta Basionia asocijacija su na prelijepe cvjetove bijelih ljiljana iz bašće komšije Salema Muftića, jer se u razgovorima ljiljanovo ulje pominjalo kao prijeki lijek kod opekotina, kao što se čorokotovo ulje u Egiptu koristi kao univerzalni lijek.

         Elbassiouny Elwardany Mohamed Soliman iz Aleksandrije zaslužuje još jedno pominjanje, jer prije rata trgovao sa ŠIPAD-om iz Sarajeva. Uvijek, kada je dolazio u Sarajevo, s radošću je posjećivao restorane u kojima je jeo, konačišta u kojima je spavao, a pošto je strastveni pušač nargile, tražio je prostore za boravak tamo gdje je dopušteno njeno korištenje. I uvijek je s nostalgijom stajao ispred bivše direkcije ŠIPAD-a u Titovoj ulici i s čuđenjem pitao: „Gdje je ŠIPAD?“ Nije mu bilo shvatljivo da je neko ugasio ime i da niko, pa ni država, nisu iskoristiili ime kompanije poznato u cijelom svijetu! „Gdje je ŠIPAD?“ pita Basiouni. „Nema ga, ne postoji!“ odgovaramo. Basioni širi ruke ili kruži kažiprstom po sljepoočnici. Time hoće da kaže da je neko lud! Ko li je lud što nestade ime ŠIPAD?! Basioni nije znao riječima direktno pojasniti svoje iznenađenje, razočarenje, pa i očitu ljutnju, jer nije znao nijedan jezik, osim maternjeg, arapskog, ali je dobro znao sa parama. Ponekada smo se čudili što li nas, ovako male, drži i što li sa nama ikako radi, jer je Royal Co. za naše prilike gigant, a strah nas je hvatao tokom obilaska Basionijevih neprocjenjivih nekretnina usred Aleksandrije. Na pitanje zašto sa nama radi, jer smo mi mali, a on tako veliki, nasmijao se i odgovorio: „Vi dobro radite, pošteni ste, a ja volim drvo!“       
Očigledno je da smo pravilno iskoristili, prvo, kreditna sredstva USAID-a, pa kreditna sredstva za pripremu izvoza od Zagrebačke banke dd, kasnije UniCredit Banke dd Mostar, potom avansne uplate firme Royal Co. iz Egipta i drugih kupaca iz Egipta, ali i odgovorno trošili sredstava iz redovnih prihoda, što je omogućilo nevjerovatan ukupan godišnji rast ukupnog prihoda i dobiti. Sva sredstva smo ulagali u dalji razvoj i povećanje proizvodnje.
Donji zvanični statistički grafikon pokazuje kretanje ukupnog prihoda preduzeća po godinama.
Grafikon povećanja proizvodnje od 1995. do 2007. godine

Cifre zamaraju, ali čitajmo ih zajedno: već smo rekli da je 1999. godine, u odnosu na prethodnu 1998. prihod bio veći za 40%, pa je 2000. bio veći za 16%, a 2002. u odnosu na 2000. bio je veći za čak 69%! Godina krize i našeg katastrofalnog poslovanja bila je 2001. godina. To je godina kada smo samo radili, a kupci su nas izvarali i nismo naplatili polovinu godišnjeg prihoda! Preskupo smo platili povjerenje i nauk kako ne treba svakome i svima i uvijek vjerovati na riječ! Školu iskustva i znanja smo preskupo platili! Nakon toga smo se stabilizovali i povećavali prihod iz godine u godinu, a u odnosu na prethodnu, povećavao se: 2003. za 14%, 2004. za 37%, 2005. za daljih 6%, pa 2006., pazite, čak, za 45%, a 2007. za narednih 17%. Opet upozoravam da pazite, sad'! Prihod u 2007. godini bio je tri (3!) puta veći nego 2002. godine! Eh, da je cijela Bosna i Hercegovina imala ovakve stope rasta BDP - bruto društvenog proizvoda! Gdje ovoj zemlji, ovim ljudima, nacijama i narodima bio kraj? Švicarska nam, ali uistinu, ne bi bila ravna! Ponoviću već rečeno: nismo mi neka pamet, ali smo bili vrijedni i radini, radili smo i čuvali i uspješno iskoristili prednosti koje su mnogi, pa i ova država, zapustili i zanemarili.
O naglom skoku prihoda u 2006. godini govoriću kasnije, a nadam se da će posjetioci imati strpljenja i vremena da prate sadržaj u kome će moći pratiti dalji rast ovog preduzeća.
Naravno, u tim godinama bila je to prilika da, nakon pregovora, dogovorimo način otplate kredita USAID-a, koji smo uspješno iskoristili, a koji je uskoro kupila Raiffeisen Bank dd Sarajevo. O otkupu preostalog portfelja USAID BF kredita banka nas je obavijestila Dopisom od 14.11.2003. godine. Kredit je u cjelosti otplaćen u junu 2008. godine, nakon čega je Raiffaisen Bank dd Sarajevo, dana 04.07.2008. godine, Općinskom sudu Bugojno, Zemljišno-knjižnom uredu, dostavila Brisovnu dozvolu u kojoj se kaže: „Kako je Rose-wood d.o.o. Gornji Vakuf-Uskoplje u cjelosti izmirio svoj dug prema Povjeriocu – Raiffaisen Bank dd Bosna i Hercegovina, d o z v o lj a v a se brisanje uknjižbe založnog prava...“ Jedan od potpisnika bio je Zoran Munetić, kasnije naš dobar i korektan partner.
              Time je naša i USAID-ova zajednička, i vrlo uspješna priča, bila završena. Prije odlaska iz misije USAID-a Richard Reed, jedan od pregovarača, posjetio je naše preduzeće, došao je da se pozdravi na odlasku i sa suzama u očima otišao iz kruga, presretan što je ovaj projekat bio tako uspješan.
Stalano povećanje proizvodnje i izvoza omogućilo je zapošljavanje novih radnika. Ranije su pobrojana imena zaposlenih do 1999. godine. U 2000. godini zaposleni su samo Tarik Redžebašić i Šefika Redžebašić, a u 2001. godini zaposleni su Hadžiresved Begović i Hazim Hopić. U teškoj 2002. godini zaposlili su se samo Sejdo Bešić i na rednom broju 32 bila je Amra Kasumović, moja kćerka, Bebina supruga i majka moja dva unuka, Ajdina i Jasmina.
Hamid Đelihodžić, zvanično, ali je Dželilhodžić pravilno, je na fotografiji iz aprila 2006. godine, počeo je raditi kod nas od 2003. godine i sve svoje iskustvo, stečeno u nekadašnjoj sandučari, pa u proizvodnji drvne ambalaže, zatim u pilani i namještaju za izvoz, koristio je kao poslovođa, do svog penzionisanja u januaru 2007. godine, uz stalno nastojanje da postižemo što bolje rezultate.

U 2003. godini, koja je bila godina našeg oporavka, među novozaposlenim bili su: Adil Čaušević, Meho Zukić, Hamid Dželihodžić (Đelihodžić), Vahid Duvnjak, Enes Hindić, Mirzad Hajrić, Nihad Zulum, Adnan Dizdar, a u 2004. godini zaposlili su se: Kasim Brica, Arman Gekić, Ekrem Kasumović, Zijad Karahodžić, Salih Dželilović, Omer Zukić, Ervin Šumar, Ernad Gudić, Abdulah Agić, Jasmin Čehaja. Naredna, 2005. godina, bila je još dinamičnija, pa su zaposleni: Ismet Kokić, Sejad Brica, Rešid Avdibašić, Rešid Ravnjak, Huso Dželihidžić, Hamid Filan, Mehrum Hajrić, Muharem Bristina, Dževad Hadžijusufović, Jasmin Demirović, Mustafa Milanović, Rijad Gekić, Safet Sofić, Sejid Zukić, Salih Gajip, Suvad Trkić, Enver Šumar, Nahid Džaferbegović, Hidajet Abazović, Meho Bičkalo, Esad Duradbegović, Zijada Kasumović, supruga Saliha Ikana Kasumovića, Bebinog brata i  Anis Brljak. U toku 2006. zaposlili su se: Zulka Šarić, Sejid Džambo, Bajazid Šehić, Mirnes Brljak, Dijamin Halilović, Alen Zahirović, Hajrudin Šido, Senad Šišić i Senad Ohran.
Rijad Gekić, naš prvi pravnik, tada pripravnik, i Dževad Hadžijusufović, iskusan inženjer, koji je kod nas došao iz nekadašnjeg giganta u drvnoj industriji, JANJA iz Donjeg Vakufa, na fotografiji iz jula 2007. godine.

Popis zaposlenih na kraju 2006. godine bio je na broju 86. Među njima je, svakako, bilo i onih koji su brzo odlazili i napuštali preduzeće ali i onih koji su se ponovo vraćali. Ograničena ponuda radnih mjesta u okruženju uzrokom je da su pismeni zahtjevi za zaposlenje u nekim mjesecima, te 2006. godine, činili spisak od nekoliko stotina, uglavnom mladih, nezaposlenih lica.
Rezultati poslovanja preduzeća u prvim godinama dvadesetprvog vijeka, nije neskromno reći, bili su impresivni! O tome svjedoče gore pokazani i analizirani podaci. U uspjehe su ugrađeni dani nesebičnog rada većine zaposlenih, korektan odnos većine naših partnera, dobra i vremenski tačna proizvodnja i kvalitetni proizvodi, jasna i dosljedna strategija, ali i pravilan odabir puteva i načina ostvarivanja proizvodnih planova i jasnih ciljeva razvoja. U tome smo imali strpljenja i postupali taktično, priznavali smo vlastite greške, a greške drugih podnosili kao mogućnost uspostavljanja odnosa u kojima smo mi u prednosti, a ne u zaostatku.
Navešću primjer kako korektan odnos i međusobno strpljenje partnera rješava i, naizgled nerješive, probleme i, čak, učvršćuje partnerske odnose. U vremenu krize, 2001. godine, postali smo potpuno nelikvidni, pošto, pomenuh to već ranije, nismo naplatili polovinu prihoda od prodate robe. I mi smo, naravno, dugovali dobavljačima, među kojima je bila i firma Bossgas – plin d.o.o. iz Tomislavgrada. Znajući da ne možemo platiti tada aktuelni dug, krenuli smo, Beba i ja, problemu u susret i odlučili da posjetimo sjedište firme u Tomislavgradu i o tome otvoreno razgovaramo. U povećoj kancelariji primio nas je Zvonimir Šušnjar, direktor. Kada smo ulazili za pročeljem velikog ovalnog stola sjedio je Zvonimir, poprilično hladno nas je pozdravio, kurtoazno ponudio pićem i upitao šta mi to želimo. „Došli smo da razgovaramo o dugu!“ odgovorili smo skrušeno. „Šta!?“ gotovo je uzviknuo Zvonimir iza velikog stola. „Pa, došli smo da razgovaramo o dugu,“ ponovili smo. „Hoćemo da sačinimo protokol i da se dogovorimo o dinamici vraćanja duga,“ pojasnili smo detaljnije razlog posjete. Očigledno iznenađen, Zvonimir je uzeo čist papir, doslovce ga bacio prema nama i dok se papir još lelujao padajući na stol, nastavio je istim tonom: „Pišite šta hoćete! Drugi dužnici neće da mi se jave na telefon, a vi došli da razgovarate! Pištite kako god vama odgovara!“ „Ama...“, pokušavali smo da pojasnimo. „Pišite šta hoćete, rekao sam!“ zaključio je Zvonimir Šušnjar naš razgovor o dugu. 
Zvonimir Šušnjar, direktor firme Bossgas - plin iz Tomislavgrada i robni centar Prodex u kome smo ručali nakon potpisivanja protokola o dugu

Tako je i bilo! Mi smo predložili dinamiku otplate, mi smo sačinili protokol i otišli na zajednički poslovni ručak u Prodex u Grudama. I otplatili smo dug! Nakon toga postali smo još bolji partneri, uz neograničeno međusobno povjerenje, a u privatnim životima postali dobri prijatelji. Sada znamo i detalje iz života obitelji Šušnjar, znamo kako i kada se žene trojica sinova Šušnjara, kada su rođeni prvi unuci, čak, i koje pjesme voli da svira najmlađi Šušnjar!
Formula je jednostavna: problemu se uvijek mora ići u susret, ne smije se od problema bježati, a nema tog problema koji nije rješiv, ukoliko zaiteresovane strane uistinu to žele. Tako je u životu, ali i u poslu!
Drugi primjer poslovnog povjerenja, ali i poslovne korektnosti, je početak poslovne saradnje sa firmama, prvenstveno sa ljudima, iz Mrkonjić Grada. Začetnik saradnje je bio Boškan Svetko zvani Šilja, sa kojim i danas uspješno sarađujemo i ulazimo u nove zajedničke projekte. Šilja je u februaru 2002. godine došao u posjetu našoj firmi i ponudio značajne količine pilanskih trupaca bukve, koje smo mi trebali, ali nismo imali dovoljno sredstava da ih platimo. Zato smo, prvo, bili odbili ponudu ne želići da se zadužujemo. Šilja je, zatim, ponudio trupce na odgođeno plaćanje, nakon čega smo se dogovorili, preuzeli trupce, preradili ih, napravili proizvode, plasirali i ostvarili, gore pokazano, povećanje proizvodnje i prihoda, uredno platili obaveze i nastavili saradnju do danas. Nakon toga ubrzo smo uspostavili saradnju sa Dimitorom, potpisali smo Ugovor o prevozu od 05.11.2002. godine, zatim sa firmom Storia d.o.o., u vlasništvu Miloša Galića, prvi dopis je od 01.07.2003. godine, a sa prije rata čuvenom Manjačom, državnim preduzećem i njenim direktorom Slobodanom Ćoćkalom, prvi Ugovor o preuzimanju robe smo potpisali 11.07.2002. godine. Zahvaljujući tim poslovnim vezama sa Šumskim gazdinstvom Lisina Mrkonjić Grad, koje posluje u Javnom preduzeću Šume Republike Srpske sa Sokoca, dana 29.01.2002. godine, potpisali smo prvi Ugovor o isporuci trupaca, čiji je tadašnji direktor bio Željko Đukanović. Slične ugovore potpisivali smo i sa kasnijim direktorima: Jovom Špirićem, Vlajkom Todorovićem, Zdravkom Tegeltijom i Nedeljkom Antićem, od koga smo zdanji dopis dobili 05.07.2010. godine. Te godine Milorad Dodik, tadašnji predsjednik Vlade Republike Srpske, a kasnije njen predsjednik, usmeno je i neformalno, u nepisanoj formi, zabranio ugovaranje isporuke trupaca firmama iz Fedracije Bosne i Hercegovine, tako da više nismo imali mogućnost kupovine trupaca iz Republike srpske. Time je prekršen Ustav Bosne i Hercegovine i neustavno razoreno jedinstveno tržište države Bosne i Hercegovine, ali to nije bilo predmetom nijedne rasprave na nivou državnih organa, tijela i institucija, što je ostalo i do trenutka dok pišem ovaj tekst. Međutim, to nije bio razlog da se ne nastavi saradnja sa privatnim firmama iz Republike srpske. Naprotiv, saradnju smo stalno unapređivali i obogaćivali tako da je u pojedinim godinama, kada smo imali značajan i stalan rast, vrijednosno učešće svih roba kupljenih u Republici srpskoj u našem ukupnom prihodu iznosio, čak, 70 %! Danas je manje, ali isto tako veoma značajno.
Usput, Mrkonjić Grad, nekadašnji Varcar Vakuf, drag mi je i radi sjećanja na moga dedu Hajdera, očevog oca, koji mi je često pripovijedao o nezamjenjivim kosama varcarkama, koje je redovno kupovao i njima kosio, pa radi sjećanja na Ibrahima Halilovića, novinara, čiji su teški ratni i poratni puti skončali u dalekoj Kanadi, sa kojim sam povremeno sarađivao, ali i provodio sate i sate u ovdašnjem nekadašnjem hotelu Raduša pričajući o svemu i svačemu, a posebno o djelu Ivana Lovrenovića, Varcarvakufljanina, književnika, koga smo oba, još onih sedamdesetih prošloga vijeka, uvažavali, cijenili i – lijepo tračali njegovo životno iskustvo i, još tada, sve vrijednije i sve bogatije životno djelo. Znali smo reći da iz njegove duše, njegova iskustva i pera izvire novi koji neodoljivo podsjeća na Ivu Andrića.
Ibrahim Halilović i Ivan Lovrenović, meni dragi ljudi, kao i mnogi drugi potpuno nepoznati, ali vrijedni, Varcarvakufljani.


Hotel Raduša Gornji Vakuf-Uskoplje, fotografije sam snimio 1981. godine, u kome se tada odvijao dinamičan, posebno doponoćni život, svih ovdašnjih stanovnika i naših gostiju, među kojima je često bio i Ibrahim Halilović. Za šankom se mogla popiti pokoja čašica koktela Bosanska tuga, koju je pravio čuveni konobar-šeret Hasan-Haso Verem.

Ibrahimovi, Ivanovi, ali i moji varcarvakufski kovači. Ko zna - moguće da je jedan od njih kovao kosu varcarku kojom je kosio moj dedeo Hajder.

Ovdje „neću politiku u moju butigu“, ali hoću samo reći da su i Varcarvakufljani, kao i Gornjovakufljani, uostalom, kao i mnogi drugi na ovim prostorima, doživili i preživili svoju i zajedničku tragediju, koja im još ledi um, srce i dušu. Ali svima nama, baš svima, ovdje živiti mora! Zato moramo raditi, zajedno raditi, i međusobno sarađivati! Kada bi se mi, obični smrtnici, a ne političari, pitali, ovdje bi još odavno bilo rada, reda i mira! Svašta bi tada imali! Jedino na političkoj i društvenoj sceni ne bi bilo mnogih, mnooooogih, današnjih političara! I najtužnije je što su oni, ti političari, ubijeđeni da su oni smisao i svrha naših života! Kakvo bogohuljenje ili kakva blasfemija!
Uskoro slijedi lijepa poslovna priča o još jednoj uspješnoj partnerskoj vezi, koja je nastala ovdje, na lokalnom nivou, a akteri su ovdašnji ljudi, susjedi i komšije. I opet smo u priči mi, naša firma i naši partneri i prijatelji, a komšije i susjedi. Sve se može ako se hoće! Saznaćete sve ako budete slijedili nastavke.       

 Prije toga ne mogu, i ne smijem i neću, preskočiti dobre primjere kako se iz ništa napravi nešto, a za svoje dobro i primjer drugima. Samo treba biti uporan i, naravno, uloži sve svoje znanje, uz puno truda, rada i reda.
Prvu ću pomenuti, i nadam se da se neće zbog toga ljutiti, dakle, prije najavljene priče, pomenuću moju strinu Halidu ili Hajrudinovcu, kako su je od prvoga dana običajno nazvali, tako je zovu i danas, jer se udala za moga najmlađeg amidžu Hajrudina. Udala se mlada u selo Suhodol u Oborce, kod Donjeg Vakufa, u selo u kome sam ja rođen, pa životnim vjetrovima odnesen dalje u nove, meni, gotovo isto toliko, drage krajeve.
Oborci, Suhodol i košnice pčela koje vrijedno i marljivo pazi Hikmet Čemer, moj rođak, amidžić

 A moja strina i amidža tu ostadoše da rade i žive i tu porodiše potomstvo. Onda dođe rat, agresija, progon sa ogništa, protjeraše ih sve iz Oboraca. Strina i amidža se skrasiše sa porodicom u okolini Bugojna. U njihovoj najužoj porodici preživiše svi, ali i sa razarajućom tugom zbog tragedije u porodici drugog amidže Huseina, Hajrudinovog i brata moga oca, kome poginuše dva sina, dva šehida, Vehid i Nihad, k,o dvije zlatne jabuke. I onda stade rat! Jer tako je moralo jednom biti. Nakon svega tugovalo se, i još tuguje, žalili su se, i još se žale i oplakuju, poginuli i stradali, ali se moralo iznova počinjati, graditi i obnavljati ognjište i početi raditi da bi se živilo i preživilo.
Strina Halida i amidža Hajrudin vratiše se sa djecom u svoje, i moje, Oborce, na svoje ognjište, da započnu novi i neizvjesni život.
Uskoro, čujem od rođaka, da strina Hajrudinovca i amidža Hajrudin rade, puno rade, da puno rade i njihova djeca, i njihova snaha, da imaju plastenike, da u njima proizvode zelje, peršun, špinat, luk, prasu, salatu. A njihov paradajz i paprike su čudo jedno, ljepota neviđena, pričaju vidioci, neureklo se! Sve što proizvedu prodaju odmah, ne čekaju oni kupce, kupci njih traže! Koji paradajz i paprike u Oborcima? Otkuda to? Pa tamo ih nikada niko nije uzgajao. Pomislih da su plastenike, kao donaciju za povratnike, dobili od stranih humanitaraca i da im je to samo pomoglo da proizvedu nešto povrća i nekako prežive, ali mi nije bilo jasno o kojoj ljepoti i kvalitetu povrća iz njihovog plastenika se priča. Odlučih da sa majkom, sada rahmetlijom, i suprugom, posjetim rodno selo, strinu i amidžu, hoću da vidim to čudo od ljepote! Došli smo, obilazimo oko kuće, idemo iza kuće, prepoznajem oranicu, zvanu Luka, u blizini i duž Oboračke rike, u kojoj je moja nena Fata uzgajala kupus-repicu, stočnu i šećernu repu, grah trkljaš i čučavac, tikve bundeve, poneki kukuruz, salatu, nekoliko lijeha luka i druge poznate domaće povrtlarske kulture. Ni krastavice nije sadila, jer bi djeca pogazila sve izraslo, tražeći prve krastavce. Tako je bio običaj, i o tom povrću se nešto znalo, jer je to uspijevalo. Ostalo nena nije ni pokušavala uzgajati! Koji paradajz i kakva paprika? To ovdje, znala je moja nena Fata, kao i generacije i generacije prije i poslije nje, ne može uspijevati. To može samo tamo u toploj Hercegovini! 

Plastenici amidže Harudina, vlastita izrada od neuglednih baskija, gore, i donirani plastenici, ispod

Prošli smo iza kuće, ugledasmo malu štalicu, pa pored štalice veliki kazan za vodu, razvdena crna plastična crijeva za vodu, a malo ispod dva oveća plastenika. Razgledam i vidim da nisu ni slični onim lijepo uređenim humanitarnim plastenicima, izrađenih savršeno pravih linija i lijepe konstrukcije, sa zategnutim najlonom, a ulazna vrata im kao na kući. Ništa od toga! Ova dva neugledna plastenika napravio je Amidža i njegov sin, dovezli su baskije iz svoje šume, skovali, bolje reći sklepali, plastenike, pokrili ih najlonom, zategnuli koliko se moglo, uskopali zemlju, nađubrili stajnjakom, razveli crijevima vodu i zasadili paradajz i paprike. Kada smo ušlu unutra, nisam vjrovao! Pamet nam stala! Maaašalaaa! Ni ja, niti moja supruga, inače je Hercegovka, nikada ni u Hercegovini nije vidjela ovakvu ljepotu, ovakav paradajz i paprike, posebno!
Strina Halida sa svojim paprikama, ponosom cijele porodice i amidža Hajrudin u svojoj Luci, na plodnoj oranici, a iza njega prasa, poriluk, čist i vrijedan, kao domaće zlato

„Kako?“ pitam strinu. „Radom!“ odgovara strina. „Koštalo me je ovo!“ govori amidža Hajrudin. „Vidiš ova crijeva, ovo bure. To košta preko 350 maraka!“ Šutim, ispod oka ga gledam radosno i zadovoljno, hoću da ga zagrlim i poljubim! Čestitam na ovoj ljepoti i radosti za oči i dušu, ali i bogatstvu za budućnost! Ovdje se od ovoga može živjeti!
„Može!“ govori strina, pa sama nastavlja: „Ja i Hajrudin idemo svaki utorak na pijacu u Donji Vakuf, utovarimo našeg starog fiću i čim povrće poredamo po stolu, odmah sve prodamo. Imamo stalne mušterije. Hoće neki nakupci da im sve prodamo ovdje pred kućom, ali ja to neću. Prvo to je jeftinije, a drugo, ja na pijaci prodajem, ali se i družim, popričam, popijem kafu, sretnem rodbinu i prijatelje. Tako je barem jedan dan u sedmici, a onda ponovo na posao u plastenike.“
Sve sam zapamtio do u detalje i nakon petnaestak godina podsjetio se njihovog zlatnog primjera rada i truda, koji je i država mogla iskoristiti da Oborčanima, i svima kao oni, pomogne da prežive, pa da donira, pokloni, plastenike i napravi svjetsku priču o proizvodnji zdrave hrane u plastenicima negdje u bosanskim vrletim i dolinama, kao što je to napravila firma ESOF iz Donjeg Vakufa, koja je proizvodnju prodala u narednih 15 godina! Pročitajte ovaj članak!
Čista zemlja i vrijedni ljudi uz pametno uložena sredstva daju bogatstvo od koga se treba, i može, živiti

Bože, koliko li je ljepote i radosti samo od pogleda na nove, potpuno nove plastenike , koje su podigli na nekadašnjoj zadružnoj oranici na Kopčiću kod Donjeg Vakufa! A koliko li je tek radosti zbog ekonomskog dobra koje će se u njima proizvoditi i stvarati. Portal Bugojno danas, čije sam fotografije pozajmio, nadam se neće mi zamjeriti što sam to učinio, jer nemam tehničkih mogućnosti da sam snimim ovu ljepotu. Ali i moja fotografija ispod njihovih udopunjuje tu prelijepu priču. Pročitajte je ponovo!

Plastenici na Kopčiću kod Donjeg Vakufa, snimci iz zraka  posuđeni su od portala Bugojno danas
Na mojoj fotografiji vidi se sunce iza plastenika na Kopčića polju kod Donjeg Vakufa, koje grije srca i podstiče na rast biljke u kojima je budućnost ovih ljudi i ove prelijepe uskopaljske doline, od Gornjeg do Donjeg Vakufa.
Maline i malinjaci su očigledan primjer da se može, i da se moglo, i sa plastenicima još odranije, jer ovdašnji vrijedni ljudi penju se ka vrhu evropske ljestvice uzgajivača po površinama nasada malina i kvalitetu plodova. 

       Moglo je davno ovako! Neka ne govore da nije moglo, samo je trebalo htjeti i želiti, a potrebno znanje  moglo se naučiti. A primjeri, kao plastenici kod amidže Hajrudina, dokaz su da se uistinu moglo! Zašto li nije? Šteta, baš šteta, i grijeh je to nečiji, što se nije više uradilo ranije, davno, odmah poslije rata. Ali nikad' nije kasno!
Sljedeći primjer govori kako bi mi mogli, a nećemo! Neshvatljivo je koliko smo uporni i ustrajni da sami sebi činimo štetu!
Na gornje razmišljanje i neuspješnu analizu našeg bosanskohercegovačkog mentaliteta u određenim društvenim prilikama, podstakla me jedna obična žena iz naroda, jedna stara nana iz Visokog. Žalim što joj ne znam ime, ali ona je još jedan dokaz i ilustracija kako se može, ako se hoće, i kako mi uporno tvrdimo i dokazujemo  da tako treba kada nešto nećemo.
Nana iz Visokog, radovao bih se kada bih znao da je još živa, malo će pričekati dok do nje dođem u priči o događaju koji je duboko memorisan u nekoj od vijuga moga mozga.
Poznato je da je Semir Osmanagić, u aprilu 2006. godine dobio dozvolu za iskopavanja i istraživanja na brdu Visočica kod Visokog s namjerom da dokaže svoju tezu da je to prva otkrivena piramida u Evropi i da je jedna od najviših u svijetu. Kasnije je proširio tezu da je cijela visočka dolina, zapravo, dolina piramida i da se u kompleksu, pored Piramide Sunca, nalazi i Piramida Mjeseca i da je cijeli kompleks povezan podzemnim tunelim. Detalje o piramidama, ko želi, može naći na mnogim našim i svjetskim stranicama, jer je ovo istraživanje izazvalo interesovanje, nedoumice, podršku, ali i žestoka laička i naučna osporavanja.
Visočka Piramida Sunca

Sa Edinom Begićem, jedno vrijeme našim najboljim poslovnim partnerom iz Visokog, i Ibrahimom Bebom Kasumovićem, 27.03.2010. godine, posjetio sam piramidu i bio svjedokom vidljih rezulata prvih iskopavanja. Obilazeći gornji plato i iskopavanja na zaravni piramide, sreli smo Semira Osmanagića, inicijatora i organizatora iskopavanja i istraživanja, pozdravili smo se, nakon čega sam mu pomenuo da sam kao mladić pročitao neke knjige Eriha Fon Denikena, a o njemu se možete upoznati i ovdje, i da sam pristalica mišljenja da uistinu postoje misterije koje čovjek do danas nije objasnio. 
Enes Čemer i Semir Osmanagić, istraživač, na Piramidi Sunca, 27.03.2010. godine. Na lošoj fotografiji uočljiva je safari odjeća obojice, koja upućuje da su istomišljenici o visočkim piramidama, da su one djelo ljudskih ruku

Osmanagić je zastao, valjda ga je zainteresovalo moje iskazivanje skromnog znanja o nekim nepoznanicama ljudske civilizacije i podstaklo da nama trojici lično pokaže urađene iskopine, pa da, nakon toga, sami sebi pokušamo dati odgovor da li se slažemo ili ne slažemo s njegovom tezom o postojanju piramida. Uskim seoskim putem spustili smo se vrlo nisko u podnožje s južne strane, gotovo do ulaza u grad. Zastali smo i pripremili se za penjanje uz kosinu, koja nijednom od nas trojice, Edinu, Bebi, ni i meni, nije izgledala privlačno. A tu, pored puta, na šarenoj bosanskoj ponjavici ponjavici sjedila je jedna stara nana, u plastičnoj gajbi za sokove držala je litarke plastične flaše, polovina praznih, a polovina ispunjenih crvenom tečnošću.
Sok od drijenka od koga je visočka nana pravila sokove podno Piramide Sunca u Visokom

„Šta je u flašama, nano?“ pitam je poluglasno, možda ne čuje dobro.
„Sok od drijenka, sine,“ odgovara nana blagim glasom.
„A, pošto je, nano?“ ponovo pitam.
„Samo jedna markica, sine.“ odgovara nana i dodaje plastičnu flašu soka novom kupcu. Gledam kupca, mlad momak, sav se zajampurio, žuri, uzima flašu slatke tečnosti i pije je dugim strastvenim gutljajem žednog čovjeka, kao da je u saharskoj pustinji. Onda dođe drugi mladić i sve se ponovi, zatraži sok od nane, nana dodaje plastičnu flašu punu vodom dobro razmućenog soka od drijenjka, kupac plaća, raskorači se i počinje da strastveno poje. I ostali mladi momci prilaze nani, gotovo u redu čekaju svoj litar soka, uzimaju i plaćaju markicu, nana ih odlaže u platnenu kesicu, a prazne flaše u gajbu. Rekoše mi da su oni fudbaleri, nažalost, zaboravih odakle su, da su danas, toga dana, 27.03.2010. godine, da su igrali prvenstvenu utakmicu sa domaćom visočkom Bosnom i došli da pogledaju iskopine na Priramidi Sunca. U prolazu prema uskom usponu, kuda nas vodi Semir Osmanagić, idu i ovi mladići fudbaleri, a neki još piju nanin sok.
Semir Osmanagić pokazuje iskopine i objašnjava svoju tezu o nastanku. Okolo je velika grupa posjetilaca.

Dođosmo na odredište, očišćen prostor i ogromne, meni nepoznate, pločaste gromade, megaliti, kaže Semir, okolo mnogo posjetilaca, raznih boja i rasa, različitog uzrasta i pola. Semir ispriča svoju priču, odgovori na pitanja, pozdravi se i ode.
Sada, nakon priče, a i kasnije, na svakome je da se odluči da li vjeruje da je to zaista jedna od strana piramide ili su onoliki megaliti, pješčane tvorevine, nastali prirodnim procesima. Ja sam ubijeđen da je to djelo ljudskih ruku, ali priznajem pravo i drugom da sve osporava!
Spustismo se niz padinu, dođosmo do puta gdje je trebala biti nana. Ali nema nane! Nema ni njene gajbe! Sve svoje razvodnjene sokove od drijenka je prodala i nestala! U gajbi je bilo dvadesetak litara soka po jednu markicu, to je davdesetak markica ukupno! Nana se nije puno pomučila, možda joj unuk pomogao da ih donese i odnese prazne flaše, ali dvadestak markica danas i dvadesetak sutra, pa markice prekosutra. Hej, to su već dobre markice i dobre pare! Tako je nana iskoristila priliku i zaradila, ali država i društvo ne znadoše, i još ne znaju, iskoristititi turiste što su tu dolazili tada i još dolaze! Institucije su sve učinile da onemoguće aktivnosti na turističkoj i privrednoj promociji projekta, da se omogući pravljenje para, jer markica po markica je mala kasica, a onda kasici treba bankica! Nana, pametna žena, to je iskoristila i, možda, toga dana je prehranila ukućane ili je unučićima kupila teke i olovke! Ispade da nani trebaju pare, i parvi ih sama, a da nama, i našoj državi, ne treba ništa, jer sve imamo, pa zato, valjda i ne daju da se i priča da, ipak, možda, ima tih piramida, ili da, možda, ima nešto i da to treba promovisati. Srećom da se sve to događa u Visokom, jer ako i nisu piramide Visočaci bi ih  izmislili, šaljivo kažu dobronamjernici! Da je sve ovo negdje drugdje zabranili bi im pominjanje piramida. Eh, kamo li sreće da su one u Tešnju ili Gračanici! Do sada bi na njima faraoni hodali .
Jedna priča kaže , a ako nije istinita, svakako je upozoravajuće poučna, da je jedna radnica u jednoj turističkoj agenciji u Sarajevu, naružila, narodski rečeno nakerila, grupu Japanaca, koji su pitali za piramide i tražili da im se omogući obilazak, što će, naravno, odmah i dobro platiti. „Koje, jadan, piramide i kakva čudesa? Nema piramida, nisu bile i neće ih ni biti!“ kao da čujem zapjenušalu turističku radnicu, jer njen je domet samo do Baščaršije i ni metra dalje! A, to što Japanac, ili neki drugi stranac, traži i hoće da vidi, i to dobro plaća, pa i ono čega nema, ne dolazi u obzir. Naši samoljubivi naučni  čistunci i duhovni dušebrižnici zaboravljaju da  ima još čuda koja niko nije vidio, ali dobro, veoma dobro, plaća se da ih se posjeti i dobro razgleda i o njima zatim priča potomcima i prijateljima. 
Bog nam daje, a đavo nam ne da!
Ostavimo struku i nauku da se prepiru i dogovore o istini o visočkim piramidama. Tako je bilo u prošlim vijekovima, tako će biti i u budućim! Dovedimo ljude iz cijelog svijeta da im pokažemo o čemu se nauka i naučnici toliko spore! Pa, to je turistička atrakcija i u tome je draž traganja za neizvjesnim i nepoznatim, strast za svakog putnika, koji je pomalo pustolov, a ne kancelarijski činovnik ili usidreni sebični egoista! Dovedimo ih hiljadama u Visoko, a time i u Bosnu i Hercegovinu, obezbijedimo im da ugodno spavaju, dobro jedu i piju, dovedimo im grupe i pjevače da ih zabavljaju, omogućimo da im naša nana, lijepo obučenu u narodnu došnju, prodaje starinsku tkanu ponjavicu i sve to naplatimo. Ali i tu budimo oprezni! Nisu svjetski putnički pustolovi blesavi! Imajmo mjeru, jer oni znaju razlučiti koliko nešto uistinu vrijedi, budimo oprezni sa cijenama, a zato svima dajmo dobru uslugu, s puno znanja i truda. Budimo uporni i strpljivi, isplatiće se, kao što se onoga dana isplatilo onoj nani! Markica po markica i dođe bankica.
           Priča treća u ovom nastavku, priča je o tome kako se i kod nas mogu napraviti pare.  
   Ubrzaću ovu priču, jer ona je, naoko, jednostavna, mada je i ona, za njenog junaka, životno važna i složena. Edin Čemer, opet jedan moj rođak, ali o rođacima sve se najbolje i najviše zna, posebno životnih detalja, rođen u Oborcima, kao i ja. Nakon ovog rata, i vrlo mlad, trbuhom za kruhom, odlazi u Sloveniju. Zaposlio se tamo kao dimnjačar, počeo raditi to časno zanimanje, radio ga pošteno i kvalitetno, radeći se doškolovao i dobio važan i vrijedan certifikat. Ljudi su ga voljeli i, kao i svakog dimnjačara, rado ga sretali na ulici, a on je osmjesima dijelio sreću, posjećivao mnoge kuće i čistio im dimnjake uz nezaboravne susrete sa običnim ljudima Slovencima, nakon čega su nastajala i ostala neka trajna prijateljstva. Od zarađenog novca pristojno je živio i uzdržavao porodicu.



Edin Čemer, opredijelio se da postane dimnjačar, pruža neophodne i važne usluge ljudima i dijeli im zadovoljstvo, radost i sreću, a onda sve lijepo i pošteno naplati. On je znao gdje će u Bosni i Hercegovini naći i uzeti pare. Ostanite malo ovdje, pogledajte ove prekrasne fotografije dječije radosti i sreće, uzrokovane, samo njima znanog, unutarnjeg poriva i vanjskog podražaja. Iz Edinovog pogleda, gore, izvire dobrota i mir.

Posjećujući roditelje u selu i povremeno nakratko boraveći u Bosni i Hercegovini, shvatio je da dimnjačarstvo ovdje, nažalost, nije uređeno, da nedostaju dimnjačari i da se tim poslom bave, uglavnom, nestručni pojedinci, tehnički neopremljeni, a usluga je vrlo nekvalitetna. Časnih izuzetaka uvijek ima, kao što je Dajana Đurić, simpatična djevojka dimnjačarka iz Brčkog. Naše kuće imaju tradicionalne izvore topline, drvo i ugalj, i klasične dimnjake, pa će još godinama trebati njihovo čišćenje, shvatio je Edin, i odlučio da uloži kapital, kupi svu potrebnu opremu za dimnjačarstvo i vrati se u Bosnu i Hercegovinu.
Pored klasične dimnjačarske opreme, čelične četke i teške kugle, Edin je kupio savremenu oremu za ispitivanje plinova i čađi, usisivače i druge potrebne sprave, pa dimnjak čisti iznutra kuće, dok ga zainteresovane žene sjede u blizini i posmatraju kao to radi, kao da, kako on kaže, posmatraju slikara koji slika najlješe slikarsko platno.

 „Bilo je otpora“, priča mi Edin. „I moji najbliži nisu vjerovali u ovaj posao, još ovdje. Ali ja sam imao cilj, odlučio sam da kupim opremu i pružim savremenu uslugu, kojom će biti zadovoljni svi, a posebno žene, domaćice! Ako su one zadovoljne, ako im ne prljaš kuću, ako nema čađi po kući i dima nakon čišćenja, one su presretne. Žene su nakon uspješnog posla moja reklama, jer one pričaju komšinicama da dobro radim, da ne prljam prostorije, pa posla imam stalno. Dešavalo se da četiri žene sjede u kući dok ja čistim, gledaju i kontrolišu svaki pokret i ne vjeruju da ću ja iz prostorije, ne s krova i dimnjaka, već usisivačem očistiti dimnjak, a bez trunke čađi. Odmah nakon toga imam poziv da idem kod njih da očistim dimnjak i tako stalno!“ zadovoljno zaključuje Edin, tvrdeći da nikada nije išao na krov, jer to može biti i opasno i da se sve može uraditi iznutra objekta. 
Divio sam se, i još se divim, rođakovoj  domišljatosti da osjeti gdje su ovdje, kod nas u Bosni i Hercegovini, pare, divim se njegovoj odlučnosti da uloži sredstva od ušteđevine, ali i upornosti da razradi posao i počne uzimati pare, i sve u poslu za koji još mnogi smatraju da je niže kategorije. Osnovna podjela poslova je na one časne i nečasne. Ovo je častan posao i Edan ga radi časno! Osjeća se s koliko strasti pričam o njegovom primjeru, ali s još više strasti rođak Edin priča o tom svom poslu i zadovoljno zaključuje: „I moj sin je zagrizao u ovaj posao. Školuje se, ali mi i pomaže, jer mu nije mrska marka, a i pokloni koje dobije od zadovoljnih mušterija, posebno žena domaćica. Uostalom, mi donosimo sreću, i onu stvarnu, jer iza nas ostaju čisti dimnjaci, ali i onu imaginarnu, po kojoj i susret sa nama dimnjačarima donosi sreću.“
Na ovom postu mogli ste pratiti razvoj firme, stalno povećanje proizvodnje, nova investiranja i način finansiranja, zatim način uspostavljanja čvrstih poslovnih odnosa sa jakim i čvrstim partnerima, ali i bankama, što sve pokazuje kako se mogu postići značajni rezultati i u ovoj sredini i u ovom okruženju kakvo imamo. Povremeni izleti u priče od drugim sadržajima i temama bili su pokušaj da se preko dobrih pojedinačnih primjera pokaže kako uporan i strpljiv rad može dati naoko male, ali po svom društvenom smislu i sadržaju, ali bogami i finansijskim efektima, ogromne rezultate. Treba uvijek imati na umu da pojedici čine okosnicu društvenog rada i svih društvenih odnosa i da su pojedinci glavni nosioci progresa i napretka. U narednom, osmom – 8, postu nastavljamo dalji obilazak dostignutog i sa zadovoljstvom ću govriti o zaslugama svih pojedinaca, koji su doprinijeli, i još doprinose, zajedničkom napretku firme, jer bez mnogih lica, dragih i vrijednih saradnika, ostvarenje ciljeva bi bilo znatno teže, a ponešto i nemoguće.
Ako želite da učestvujete u podsjećanju na pređeni period, i sa nama osjetite i podijelite strast zadovoljstva u radu i stvaranju, pridružite nam se u sljedećem postu broj 8, pod nazivom: Od prerade drveta do proizvodnje struje.