03. 05. 2016.

8. Od prerade drveta do proizvodnje struje

(Dragi prijatelji, sada ste već na postu redni broj 8. Ako ste prvi put u posjeti blogu i želite slijediti cijeli tekst monografije, pređite na postove pod rednim brojevima 1 - jedan, 2 - dva, 3 - tri, 4 - četiri, 5 - pet, 6 - šest, 7 - sedam, 9 - devet, 10 - deset, koji se nalaze desno - na listi Popularni postovi. Npr. ako hoćete početak teksta kliknite na 1. Prvi dani na blogu (iz popisa Popularni postovi - desno), zatim idite na 2. Kako je počelo, pa na 3. Pravićemo pilanu... VAŽNO: ukoliko koristite mobilne uređaje, za prelazak sa stranice na stranicu koristite poveznice - linkove, dolje, na dnu stranice, označene žutom bojom. Koristeći poveznice u tekstu možete naći pojašnjenja ili dokumenta o sadržajima koji su pomenuti ili obrađeni u tekstu. To smatram važnim, jer je svaka od tvrdnji argumentovana konkretnim dokumentom.)

Kako prerađivači drveta mogu proizvoditi električnu energiju? O tome možete čitati u narednim nastavcima, naravno, ako budete strpljivi i uporni! Uskoro ćete saznati interesantne i nepoznate detalje!

Završni radovi na izgradnji vodozahvata prve mini hidroelektrane Jelići na rijeci Vrbas, iznad sela Jelići u Mjesnoj zajednici Privor, općina Gornji Vakuf-Uskoplje, lokalitet Sastavci,  ispod Zec planine, podno prelijepe Vranice, u decembru 2005. godine.

Prije priče o proizvodnji struje treba ispričati kako smo, u stalnom nastojanju da od drveta proizvodimo što više i da sve plasiramo na svjetsko tržište, nastojali da osvojimo proizvode koji će kvalitetom zadovoljiti zahtjeve svuda u svijetu, a u Evropskoj uniji, posebno. Naš glavni cilj je bio osvojiti tržište Njemačke, pošto, otvoreno govoreći, smatramo da je to, istovremeno, i najzahtjevnije, ali i najkorektnije tržište. Na tom tržištu gotovo nema, ili su veoma rijetke, nejasnoće, jer - ako znaš–znaš, ako jesi–jesi, ili ako nisi–onda nisi! Moglo bi se reći da na tom tržištu nema ni ahbabluka, ali ni nezobrazluka! I još jedno uvjerenje: volio bih nekada nekom Švabi biti sluga, nego nekom od naših ljudi gospodar. Moje gradiranje, ili vrednovanje tržišta, njemačko tržište i njemačke partnere ocjenjuje indeksom 100, najvećom indeksnom mjerom, a sva ostala tržišta, poredano po iskustvenom redosljedu drugih zemalja, su ispod toga! Nema smisla nabrajati dalji redosljed zemalja i njihovih tržišta, jer za to nemam stručno i naučno utemeljene pokazatelje i dokaze, a nenaučan stav može biti i uvredljiv, čak i negativan po plasman naših proizvoda. Reći ću samo da proizvođači iz Bosne i Hercegovine u toj gradaciji zauzimaju dosta visoko mjesto sa indeksnom ocjenom 45! Mnoge zemlje, sa kojima radimo i u koje izvozimo, po mojoj ljestvici,  znatno su ispod nas. Naš problem je državno ustrojstvo, neuređena država i neuređenost tržišta, koji su na najnižoj ljestvici, ali se ljudi, mnogi inventivni i vrijedni poduzetnici, s mukom, ali nekako snalaze i, uprkos sistemu, kao i naša firma, bore se i ostvaruju značajne izvozne rezultate. Naravno, pri tome se mora mnogo naučiti i mnogo znati o komercijalnim vještinama, puno znati o istoriji zemalja, njihovoj religiji, kulturi, tradiciji i navikama, posebno interesima i željama običnih ljudi i kupaca. Pregovaračke specifičnosti kupaca iz svake od zemalja su važne za uspješno vođenje pregovora i njihov uspješan završetak. Možda nekome pomogne kao iskustvo za njegove pregovore, pa ću navesti dva primjera.
Primjer prvi ukazuje da društveni i poslovni stav partnera zavisi od toga iz koje kulture dolazi. Ako, recimo, o cijenama pregovaramo sa Nijemcem, tada se cjenovni raspon može kretati u nekim logičkim finansijskim i trgovinskim rasponima, od plus 5% do minus 5%, recimo. Realna šansa je da se nađete negdje na sredini. Ako pretjerate, pa kažete plus 25%, Nijemac će smatrati da niste ozbiljni ili da ne znate raditi svoj posao, pa ste zato nesiguran partner, koga on ne želi da mijenja svaki čas! On traži pouzdanog partnera, obično na duge poslovne staze. Ako, opet, kažete cijenu na minus 25%, kao, eto, na svoju štetu, ni tada partner iz Njemačke neće nastaviti pregovore, jer vas smatra nesigurnim i neznalicom, koji će brzo bankrotirati, jer on želi, podsjećam, pouzdanog partnera na duge staze. Kupac iz druge sredine, kulture i tradicije, običaja i navika, ponašaće se potpuno drugačije. Pomenuću samo dva tržišta, a oni znaju da je to uistinu tako i neće se zbog ovoga uvrijediti. Kupac iz Italije, recimo, neće dati nijedu ponudu, koja je blizu realnoj, jer voli da se cjenjka. On zna da cijene nisu ni blizu realnim, i vi to znate, ali idete na blef, pregovorate i dogovarate satima. I uvijek postoji šansa da se dogovorite! Isto tako, kupc iz neke od arapskih zemalja, iz Egipta, recimo, posebno voli da se, naški rečeno, cerga, cjenjka i dugo raspravlja i pogađa o cijenama, jer je to dio njegove kulture i njegovog podneblja. Kupac iz arapskih zemalja se cjenjka za gotovo bezvrijednu reklamaciju i na kraju posla, jer on uživa u svom umijeću da naknadno zaradi još neki novac, koji je u odnosu na ukupnu vrijednost, gotovo beznačajan. Recimo da ste završili posao vrijedan milion dolara, a na kraju posla, u nekom luksuznom hotelu, raspravljate o dvije hiljade dolara! Ako ste ikada kupovali na Kapali-čaršiji u Istambul, ili negdje u Turskoj, doživjeli ste tu dramaturgiju pregovaranja.
Ima nešto, i to treba znati i uvijek pamtiti, o čemu se sa kupcima iz arapskih zemalja nikada ne raspravlja, a to je količinski manjak, jer to po Svetoj Knjizi je haram. dozvoljeno. Količina mora biti isporučena kako je dogovoreno i plaćeno, jer je manjak veliki haram, grijeh, a o svemu drugom ćemo se dogovoriti.
Druga važna stvar, koja i ne mora biti na drugom mjestu, ali je značajna da je imamo u vidu kada pregovaramo sa Nijemcima, ili sa Egipćanima, recimo. Ako nema šanse da se dogovorite, i Nijemac ustane iza pregovaračkog stola, tada su svi pregovori, uglavnom, završeni. Postoji mogućnost daljih neformalnih razgovora, ali je pregovaranje završeno! Prijatelj iz Egipta će poskočiti, ljutiti se, vikati i galamiti, čak, ili uveče otići na spavanje, gotovo bez pozdrava, ali će ujutro, već za doručkom, odmah nastaviti istu onu priču od protekle burne noći i tražiti da ga shvatite, da ponudite nižu cijenu i da se dogovorite. Moguće je da se dogovorite, jer popuštate i vi i on, pregovarate, pa razgovarate, pa opet pregovarate, prekidate razgovore do ručka, pa poslije ručka opet isto. Ako je i njemu i vama važno to pregovaranje posao, i želite da uspijete, to može trajati i po nekoliko dana, ali i sa izgledima da se konačno dogovorite. Nijemci i mnogi drugi kupci iz Zapadne Evrope, nemaju vremena, niti navika, da pregovaraju u nedogled, dok recimo kupci iz arapskih zemalja, uglavnom, uživaju u svim dražima posla kojim se bave u nadi da će se uskoro dogovoriti sa vama i time dobiti novo lično priznanje u širokoj porodici, povećati poslovni i lični ugled u svom životnom i poslovnom okruženju, ali i u vlastitim očima. Poslovna poslovne veze se često pretvore u čvrsta prijateljstva, kao što je to bio naš slučaj u poslovnim kontaktima sa firmom Royal Co. iz Aleksandrije i njenim vlasnikom Basionijem o kome sam ranije nadugo i naširoko, ali sa zadovoljstvom, već govorio.
Pregovori imaju puno važnih nijansi i detalja, ali ovdje nema prostora da ih naširoko pojašnjavamo, niti vi imate vremena da ih analizirate, što bi, možda, trebalo učiniti nekom drugom prilikom i na drugom mjestu. Ali ostaje sveto pravilo u pregovorima sa svim kupcima i na svim tržištima: nikada ne obećavajte da ćete proizvesti ono što ne možete i nikada ne kasnite u isporukama, niti očekujte da će vam neko nešto pokloniti, jer ste postali prijatelji!
Slijedeći gornju logiku i pregovaračku filozofiju, koja je zasnovana na ličnom iskustvu sa svjetskim tržištima, rekoh ranije, mi smo nastojali preći granice Hrvatske i Slovenije, pa i Italije, i nekako se ubaciti u tržište Austrije, pa preko Austrije dobaciti do Njemačke. Otvoreno i iskreno treba ponoviti da je to bilo, i ostalo, naše ciljano tržište. Imali smo kupce parketa u Njemačkoj, ali to nije bile značajne količine, jer našim kapacitetima nismo mogli udovoljiti sve većim zahtjevima kupaca, a domaće tržište je tražilo cijelu proizvodnju. U ovoj firmi još jedno geslo postalo je važno: onaj koji zna kvalitetno i na vrijeme napraviti proizvod za njemačko tržište, taj može proizvoditi za cijeli svijet!
Proizvodna hala u našem komšiluku u kojoj je Erich Fastner počeo proizvodnju gazišta, i danas je po direktoru Remzi zovemo Remzina hala, mi smo je kupili , pa proširili i nastavili proizvoditi gazišta za stepeništa, pa širinski spojene ploče za namještaj.

 Jedan od silosa ispred tzv. Remzine hale u koji se skupljala piljevina iz ove proizvodnje

Oprema za proizvodnju gazišta i stepeništa, ali i širinski spojenih ploča za proizvodnju namještaja

U našem komšiluku, na parceli odmah do naših parcela, firma Pit International, čiji je vlasnik bio Erich Fastner iz Austrije, a direktor Remzo Vrce, naš zemljak i državljanin Austrije, dobila je odobrenje za izgradnju hale i pogona za preradu drveta. Njihova namjera je bila da ova firma kupuje naše poluproizvode, da izrađuju gazišta i stepeništa i prodaju ih u Austriji. Prvi, i jedini, Ugovor o prodaji rezane građe bukve, sklopljen je 19.05.2000. godine. Međutim, nakon sporog starta ova proizvodnja nije zaživila, komšija i naš kupac smatrao je da su cijene previsoke, da ih trebamo smanjiti i mijenjati Ugovor, što mi ismo prihvatili, tako da je njihova proizvodnja uskoro potpuno stala. Povlačeći se sa ovog tržišta Austrijanac je ponudio prodaju objekta, mi smo prihvatili pregovore i nakon dužeg usaglašavanja, Rješenjam, od 24.02.2004. godine, koje je potpisao Nikola Milić, predsjedatelj Prijelaznog Općinskog vijeća Gornji Vakuf-Uskoplje, utvrđuje se pravo vlasništva na zemljištu na k.č. 1633/13, a Odobrenjem za građenje, od 04.11.2004. godine, dozvoljava se završetak građenja objekta, dok je proširenje postojećeg objekta, dimenzija 21x48 m, dozvoljeno po Rješenju od 03.04.2008. godine, Nakon izgradnje, Rješenjem od 10.04.2008. godine, daje se upotrebna dozvola za dograđeni i izgrađeni proizvodni objekat. Imali smo, podsjećam na prihode tih godina, dovoljno sredstava, pripremili smo prostor, kupili važnu i potrebnu opremu i u tom proizvodnom objektu započeli, zapravo nastavili, proizvodnju gazišta za stepeništa i širinski spojene ploče za proizvodnju namještaja od punog drveta. 
Prvi proizvodi u ovoj hali bila su gazišta za stepeništa, koja su odmah prodata na tržištu Njemačke
Stepenište u kome su ugrađena naša gazišta

A onda je počela proizvodnja namještaja u malim serijama.

Počeli smo proizvoditi namještaj u malim serija. Prvo krevet jedan, pa krevet drugi. 
Pa vitrinica, pa kuhinjica



Pa nam predložiše izradu prvog kataloga i mi ga odštampasmo!

Mislio sam da nam je, kod onog prvog silosa kod pilane, završetak planova razvoja, a ono postade samo početak kome nema kraja! Uvjerićete se!
Svi dijelovi proizvodnje, parketi, gazišta, stepeništa, dijelovi za namještaj, namještaj u malim serijama, elementi za proizvodnju ploča, prorez trupaca, suha i sirova daska, povećavani su brzinom i u količini koju nismo predviđali. Već tada smo izvozili 98,2% posto proizvodnje i to smo zadržali do trenutka kada ovo pišem. Tada je i nastala naša razvojna dilema: da li dalje nastaviti razvijati i količinski povećavati proizvodnju ili se zadržati na postojećoj proizvodnji i raspoložive količine oplemenjivati višim fazama prerade i, naravno, uz novo zapošljavanje. Odlučili smo se za proširenje i oplemenjivanje proizvodnje uz što brže prilagođavanje proizvodnji namještaja u većim serijama. Znali smo da u Bosni i Hercegovini, koju pogrešno smatraju prebogatom šumom, neće biti dovoljno sirovine da zadovolji sve veće kapacitete proreza trupaca, pa smo se opredijelili da sva slobodna finansijska sredstva, a tada smo ih imali zahvaljujući uspješnoj proizvodnji i izvozu, te stalnim avansima naših kupaca, da sve investiramo u nabavku savremene opreme za proizvodnju masivnih dužinsko-širinskih ploča, što je, uz širinski spojene ploče od masivnog drveta, koje smo već uspješno izvozili, samo korak do proizvodnje, u cijelom svijetu traženog i visoko cijenjenog, masivnog namještaja. Postoje svjedoci koji su na jednom od sajmova namještaja u Austriji čitali reklamni slogan jednog od austrijskih  proizvođača namještaja, kojim se hvali da je njegov namještaj proizveden od bosanske bijele bukve, o čijem kvalitetu sam govorio ovdje, posebno u postu broj 3.
A da bi se ostvarili ovi novi planovi proizvodnje, pored opreme, trebalo je obezbijediti i prostor, trebalo je izgraditi novu proizvodnu halu od najmanje 2.000 m2. Naravno, prije toga trebalo je kupiti zemljište, urediti ga, izgraditi puteve, dovesti vodu, izgraditi kanalizaciju, obezbijediti novu trafostanicu i, što je još teže, obezbijediti sve potrebne dozvole. I sve to u prostoru do nas i naše ograde, prema sjeverozapadu i Trnovači, koji nije bio ledina, u šumskoj šikari, u gromili kamenja, u prljugi, kako naš narod naziva zemlju nizašta, s opasnošću od zaostali ratnih mina, koju je trebalo, prvo nasipati na pet metara dubine, pa uređivati i tu mnogo sredstava uložiti, što će sve toliko koštati kao da se gradi još jedna nova hala.
Dok smo razmišljali kako da izgradimo novi objekat i u njemu počnemo proizvodnju namještaja u velikim serijama, sa prozora naših prostorija gledali smo kako, 2004. godine, propadaju objekti nekadašnje tekstilne tvornice VIS Konfekcija i u orgomnom prostoru hala nekadašnje UNIS-ove Tvornice valjkastih ležajeva
  
Dok smo mi premišljali šta da uradimo i kuda da krenemo u razvoju, saznali smo da država, zapravo Agencija zaprivatizaciju Srednjobosanskog kantona Travnik, u našem komšiluku, ali s druge, suprotne strane, prema jugoistoku,  prodaje ovu, veliku, funkcionalnu i lijepu Tvornicu VIS Konfekcija Gornji Vakuf-Uskoplje, a koja po svim proizvodnim i tehnološkim kriterijima i projektima zadovoljava naše potrebe. Iz našeg kruga i s naših prozora vidi se cijela tvornica i cijeli krug ove tvornice. Od prvoga dana, kada je stala proizvodnja, pomagali smo, koliko smo mogli, i radnicima, stražarima, koji su ostali tu da, nakon prestanka proizvodnje, čuvaju prostor i halu od devastacija i krađa. Ispomagali smo se i bili smo dobre komšije.
Znali smo da se cijela ova tvornica može oplemeniti, da se u nju, i njenu proizvodnju, može udahnuti duša, da se ona može pokrenuti i obezbijediti da nastavi raditi dalje, kako bi vrijedne djevojke i udate žene nastavile da zarađuju svoju platu. Zapravo, bio sam siguran, jer sam u toj proizvodnji već imao iskustvo, jer sam prije rata vodio ovdašnju Tvornicu tekstila Borac Gornji Vakuf. Naša proizvodnja od drveta bila bi pridodata postojećoj tekstilnoj proizvodnji, čime bi se oplemenio cijeli prostor, ali i cijeli grad. To je bila naša zamisao i naša ideja da, ali kako kupiti tu tvornicu? Zaista, važno je to znati, jer do tada nismo kupili nijedan certifikat od građana, niti smo kupili nijedan objekat od države. Pa, onda...

Kako u privatizaciji kupiti tvornicu?  

         Dakle, početkom 2004. godine dobili smo informaciju da je Agencija za privatizaciju u Srednjobosanskom kantonu Travnik, a po Odluci Upravnog odbora Agencije, broj 04-19-1035/03, dana 19.01.2004. godine, objavila Javni poziv  za prodaju državnog kapitala poduzeća VIS Konfekcija d.o.o. Gornji Vakuf-Uskoplje, direktor je bio Nikola Grubešić, nakon što je Preduzeće za računovodstvo, reviziju i konsalting Orecons d.o.o. iz Zenice, u maju 2003. godine, uradio Program privatizacije i početni bilans za VIS Konfekcija Gornji Vakuf-Uskoplje, a što je, opet, bilo u skladu sa Zakonom o privatizaciji preduzeća u Federaciji BiH i Uredbe o metodologiji za pripremu i izradu početnog bilansa preduzeća za privatizaciju u Federaciji BiH. Opis pravnog osnova i pravnih radnji je dugačak i počesto dosadan, on se može i preskočiti, ali važno je da se zabilježi, jer je to značajna ilustracija pogrešne privatizacijske politike i po privredu pogubnog načina rješavanja naslijeđa, prvo društvenog, pa potom državnog vlasništva u cijeloj Bosni i Hercegovini. Ova značajna tvornica ima i svoju istoriju.
            Na strani 2. Programa za privatizaciju stoji da je „...VIS Konfekcija Gornji Vakuf-Uskoplje pravni sljednik Društvenog preduzeća VIS Konfekcija Gornji Vakuf, a osnovano je Odlukom nadležnog organa o osnivanju pripajanjem Javnog preduzeća Tvornica odjevnih predmeta - TOP Gornji Vakuf, preduzeću VIS Konfekcija Gornji Vakuf...“
            Dalje stoji da je „...Tvornica Državno preduzeće VIS Konfekcija Gornji Vakuf sagrađena 1986/87. godine“, u ukupnoj vrijednosti od 4,802.500 DEM, od čega 26% iz Fonda za nerazvijena područja SFR Jugoslavije 26%, Fonda za nerazvijena područja SR Bosne i Hercegovine 41%, Zavoda za zapošljavanje SR BiH 8% i Skupštine opštine Gornji Vakuf 25%.“
VIS Konfekcija Gornji Vakuf-Uskoplje u oktobru 1988. godine, lijevo, i u martu 2016. godine

            „Tvornica je sagrađena po sistemu i organizaciji Varaždinske industrije svile VIS iz Varaždina, prvotno sa statusom Radne organizacije VIS Konfekcija Gornji Vakuf – u osnivanju, a zatim, po Odluci radničkog savjeta VIS Varaždin, od 22.12.1989. godine, Radna organizacija je transformisana u Državno preduzeće VIS Konfekcija Gornji Vakuf, sa sjedištem na adresi Batuški gaj bb Gornji Vakuf...“ Prvi direktor i direktor u izgradnji bio je Nikola Luketina.
Sa svečanosti tokom prvog, od ukupno tri, puštanja u rad VIS Konfekcija, tada Gornji Vakuf, u oktobru 1988. godine. Na lijevoj fotografiji stoje, meni poznati, s desna, moja malenkost, Enes Čemer, Niko Mihaljević, važan političar i borac antifašista, ima naočale, do njega ja Ahmet-Ahmo Redžebašić-Tetin, četvrti je Gojko Ubiparip, tada važan političar, do njega nalijevo je Nikola Luketina, prvi direktor tvornice i tamo skroz u pozadini nazire se Tahir Mahmutović. U drugom redu jasno vidljiv je Enis Granić. Na fotografiji desno, prvi zdesna je moja malenkost, ali ovdje prepoznatljiviji.

            „...Zbog znatnih materijalnih šteta i otuđenja osnovnih sredstava u ratu, ovo preduzeće nije radilo skoro tri godine, sve do djelomične sanacije i obnove dijela opreme sredstvima Skupštine opštine Gornji Vakuf, Predsjedništva BiH, Državnog preduzeća Borac Travnik i ličnim učešćem radnika, formirano je Javno preduzeće TOP od 18.02.1994. godine."
Na drugom puštanju u rad VIS Konfekcije, a ratnom i poratnom prvom, u februaru 1994. govorio je Salih Čalkić, njen prvi poratni direktor, za koga je vezana bogata istorija tekstilne industrije u ovom kraju i koji je zaslužan za sva znanja i uspjehe koje su stekle stotine mladih krojačica i švalja i sve uspjehe tvornica tekstila u našem gradu. Abdulah Garača, načelnik općine Gornji Vakuf, presijecao je drugu traku u kratkoj i tragičnoj istoriji ove tvornice i njenih zaposlenika

Nekima od ovih žena i djevojaka je ovo prvo zaposlenje, a mnogima od njih drugo, jer su prije rata radile u Tvornici konfekcije Borac, koji je ostao na onoj drugoj strani podijeljenog grada

Na svečanosti otvaranja VIS Konfekcije, po drugi puta, u toj 1994. godini, prisustvovali su gotovo svi važni ljudi u dijelu grada koji je bio pod kontrolom Bošnjaka. Vjerujem da postoji interes da čitaoci pogledaju još neke od fotografija sa ove svečanosti, što ću omogućiti čim ih uredim i pohranim u posebnu galeriju, jer sam neke, srećom, sačuvao od uništenja, a one će nas sačuvati od zaborava kome smo uvijek skloni.

 "To preduzeće preregistrovano je ponovo u Javno preduzeće VIS Konfekcija Gornji Vakuf-Uskoplje. Posljednja revizija poslovanja ovog preduzeća izvršena je sa stanjem 31.12.2002. godine,“ stoji u Programu privatizacije i ovaj sadržaj istorija je ove tvornice.
Na kraju, na strani 9. Programa privatizacije navedeno je „da će se privatizirati metodom velike privatizacije“, a da su najvažniji kriteriji nastavak proizvodnje, nove investicije i zaposlenost.
Proizvodna hala VIS Konfekcije, koja je popadala i čija je devastacija već bila započela, i njene pripadajuće površine, smješteni su odmah uz našu ogradu, a trebali su nam da ostvarimo planove, pa smo zato, do 18.02.2004. godine, pripremili dobar Poslovni plan za period od tri godine. Odmah smo, 19.02.2004., uradili i Ponudu na Javni poziv broj: 04-19-1035/03 i detaljno pojasnili svaku stavku. Pnudili smo preuzimanje svih obaveza, sve su bile kratkoročne i iznosile su 1,917.759 KM. U skladu s propisima planirali smo obavezno zadržavanje postojeće djelatnosti, zatim zapošljavanje svih tada 88 zaposlenih po spisku, te zapošljavanje 50 novih radnika, 35 u tekstilnoj i 15 u drvnoprerađivačkoj proizvodnji i, što je veoma važno, nova ulaganja u visini od 1,043.300 KM i 50.000,00 kupoprodajne cijene. Ukupna ulaganje za tri godine planirana su u visini od 3,011.059 KM ili 34.216 KM po radniku. Time bi obezbijedili nastavak proizvodnje tekstila na gornjim, spratnim, prostorijama objekta, a u donjim, prizemnim, prostorima bila je planirana proizvodnja masivnih lijepljenih ploča i masivnog namještaja u malim serijama. Tako bi se, smatrali smo, oplemenila tadašnja proizvodnja tekstila s gubitkom i obezbijedlila profitabilna proizvodnja s 242.000 KM profita prosječno godišnje, uz prosječnu platu po radniku u visini od 425,35 KM mjesečno.   
Agencija je tražila i dopune Ponude, koje smo dostavili i o tome dobili Potvrdu sa danom 19.02.2004. godine. Zbor radnika preduzeća pratio je aktivnosti privatizacijske, pa je, 12.03.2004. godine, održao sjednicu i, kako stoji u Zapisniku, formirao radnu grupu koja će predstavljati interese zaposlenih. U aktivnosti oko razmatranja naše ponude bio je uključen i Upravni odbor, a sa zajedničkog sastanka sa Sindikalnom podružnicom, održanog dana 06.04.2004. godine, Agenciji dostavljaju Zaključke i u tački 7. jasno se kaže da „Upravni odbor i radnici smatraju da je ponuđač ponudio sve elemente koji zadovoljavaju uslove javnog oglasa..., te smatraju da postoje svi preduslovi da se ponuda ponuđača prihvati. Ovo tim prije ako se zna da je on jedini ponuđač.“ Dalje, tačka 8. istih Zaključaka je nedvosmislena: „Upravni odbor i radnici smatraju da je neprihvatljiva konstatacija da se vrši pritisak na Agenciju i Komisiju za nagodbu, već se smatra da je ovo jedan od načina da se zaštiti društveni interes kapitala i radnika, što će vjerovatno prepoznati i Agencija i Komisija i donijeti odluku o uspješnoj privatizaciji.“ U potpisu Zaključaka su Enver Huskić, predsjednik Upravnog odbora i Vahid Muminović, predsjednik Podružnice sindikata.
Kako bismo osnažili našu ponudu i potvrdili gornje mišljenje Upravnog odbora i radnika, istoga dana, 06.04.2004. godine, Agenciji za privatizaciju dostavili smo Dopunu ponude, koja je zaprimjena 07.04.2004. godine, u kojoj smo masnim slovima napisali i podvukli da: „Bezuslovno prihvatamo sve obaveze preduzeća VIS KONFEKCIJA Gornji Vakuf-Uskoplj, koje su utvrđene bilansima.“
Ali sav trud bio je uzalud! „Odbija se ponuda ponuđača...“, stoji u Odluci Agencije za privatizaciju SBK Travnik, od 09.04.2004. godine, a potpisnik je Hamida Halilović, predsjednik Komisije za neposrednu pogodbu. Nesigurno obrazloženje da Komisija nije sigurna da ćemo mi nastaviti istu proizvodnju, da ćemo zaposliti sve radnike, da nije prihvatljivo odbijanje uplate svih obaveza, pa da ni cijena i ulaganja nisu, baš, prihvatljivi. Ova slobodna interpretacija može pogledati u tekstu obrazloženje Odluke, ali je suština u tome da nijedna tačka iz obrazloženja nije zasnovana na činjenicama, već na procjenama, ocjenama i pretpostavkama da bi se, možda, nešto moglo dogoditi, ako bi se, možda, to nešto dogodilo. Teška besmislena tautologija, bez trunke pravnog utemeljenja.
Bili smo razočarani omalovažavanjem i nipodaštavanjem ponude da nastavimo raniju proizvodnje i oplemenimo je ulaganjem preko 3 miliona KM i očigledne namjere Agencije i njene Komisije, koju formira direktor Agencije, da se ne dozvoli privatizacija ove tvornice. Odluku smo zaprimili tek 16.04.2004. godine, a u međuvremenu smo obaviješteni da će odluka biti negativna i da imamo novu šansu za kupovinu iste tvornice, jer će uskoro uslijediti ponovljeni javni poziv za njenu prodaju. Svjesni da će postupak donijeti negativnu odluku, dana 15.04.2004. godine, Agenciji za privatizaciju SBK i Komisiji, dana 15.04.2004. godine, uputio sam Stav o proceduri prodaje, opisao sve detalje, radnje, tok i postupke i upitao „konačno, šta je stvarni cilj Agencije za privatizaciju u procesu prodaje VIS KONFEKCIJE Gornji Vakuf-Uskoplje?“
Žalbu smo uputili 21.04.2004. godine, kako smo napisali, nadležnom organu u postupku žalbe po Odluci Komisije. Pravno i logički žalbu je trebalo uputiti nekom drugom organu, odnosno višoj istanci, jer je Komisiju formirala Agencija, zapravo direktor Agencije. Žalili smo se i pokušali osporiti sve navode iz obrazloženja, posebno tvrdnju da smo se izjasnili da ne preuzimamo obaveze za plate radnika, jer Dopunom ponude, zaprimljene u Agenciji, nedvosmisleno potvrđujemo da prihvatamo sve obaveze po bilansima!
Kadija te tuži – kadija ti sudi! Direktor Agencije, koji je formirao Komisiju na čiju Odluku smo se žalili, dana 27.04.2004. godine, donio je Odluku i našu Žalbu odbacije s obrazloženjem da naši navodi, laički tumačeno, nisu tačni!
Posjetioci imaju priliku da iznova analiziraju postpak privatizacije u ovom slučaju i procijene opravdanost postupaka Agencije i korektnost naše ponude, odnosno kolika i kava je društvena korist, ili šteta, odluka Agencije za privatizaciju SBK i njene Komisije. Ovdje se nameće i analiza još jednog društvenog  problema, zapravo, neodgovornosti društva prema očuvanju, zaštiti i korištenju imovine, koja je tokom rata iz društvene pretvorena u državnu. Država je sačinila pravni okvir u kome je usvojen i pravni akt, Uputstvo o pravilima prodaje neposrednom pogodbom, objavljen u Službenim novinama Federacije BiH, broj 50/01, a na osnovu Zakona o privatizaciji preduzeća, čime je legalizovan pravni okvir za samovolju u odlučivanju i slobodu u bahatosti i neodgovornosti raspolaganja tolikim državnim bogatstvom, bez ikakve kontrole i institucionalnih zapreka za donošenje štetnih i neshvatljivo pogubnih odluka. I NEčinjenje je često štetnije od, pogrešnog, ali nesvjesnog činjenja. Tako u  članu 18., tog bajnog Uputstva, pročitajte to, jasno se kaže: „Bilo kakva žalba, prigovor ili druga aktivnost protiv odluke komisije ili procedura tokom privatizacije preduzeća, provedene prema odredbama ovog uputstva, upućuju se isključivo prema nadležnoj agenciji.“ Pravnici bi rekli da je to pravna nebuloza, jer ozakonjuje onu narodnu da je kadija i tužilac i sudija. Tako je nekontrolisana samovolja, bez ikakvog straha od sankcija, dobila i pravni okvir za neobuzdano postupanje do uništavanja državne imovine, a sa društvenog stanovišta, teži ka samouništenju.
Stranci bi rekli: nemoguće! I jeste u njihovoj državi, ali u našoj su i to dopustili, čak su i podsticali divlju, surovu i sirovu, nestručnu privatizaciju i socijalno neosjetljivu privatizaciju, kako bi se konačno uništili ovdašnji uspješni sistemi, uspješni koncerni, koji su vrijedili i bili snažni i bili velika konkurencija njihovim proizvodnim koncernima diljem svijeta! Kada to nisu činili namjerno, činili su to iz neznanja, a naše vođstvo su savjetovali kako to treba, ponekada su govorili i da se m9ra, uraditi. Da su imali stručnog znanja, ili da su htjeli, mogli su spriječiti ovako katastrofalnu privatizacije, čije posljedice su sve vidljivije i društveno opasnije, a lešine i groblja neuspjelih privatizacija svuda su po bosanskohrecegovačkim fabričkim krugovima i u kućama njihovih nekadšnjih radnika. Ako nisu znali kako-how, stranci se nisu trebali petljati, a ako su znali šta će se desiti, a siguran sam da jesu, tada je velika odgovornost na svakom strancu koji je u tome učestvovao. Ovdje ne govorim ispraznu tiradu, niti pojašnjavam teoriju zavjere, već govorim istinu koja mi je dobro poznata i u čijem sam stvaranju i građenju sa zadovoljstvom dugo i uspješno učestovao. Nekada se ovdje pravilo sve, od igle do vasione, a preko lokomotive, a dans nas stranci još uče kako se prave obične ćuskije! Ih, kada smo mi to apsolvirali!
Nisu stranci uvijek sveznajući, niti dobronamjerni! Primjera u svijetu danas je nebrojeno, privrednih, vojnih, ekoloških, ljudskih, napose humanitarnih! Ali mi trebamo imati samopouzdanja i samopoštovanja i iskoristiti naša znanja i okrenuti se, pa kome drugom, nego vlastitoj porodici i njoj činiti dobro, za dobro svih. Poltroni, okrenite se sebi i svojoj djeci. Učinite nešto za njih, a time ćete puno učiniti za cijeli ljudski rod!    
Šta se desilo kasnije? Pa, 26.07.2004. godine raspisan je Ponovljeni javni poziv za prodaju državnog kapitala preduzeća VIS Konfekcija Gornji Vakuf-Uskoplje, Hamida Halilović predsjednica Komisije tokom prve, naše pogodbe, sada je, kao stručni konsultant, bila osoba za kontakte, pa je 20.06.2005. godine objavljen Drugi ponovljeni javni poziv i opet je Hamida Halilović bila na istom radnom mjestu i ista osoba za kontakte.
Napokon, Nikola Grubešić, direktor Agencije za privatizaciju SBK, dana 22.09.2005. godine, u Travniku je potpisao Ugovor o kupoprodaji predmeta neposredne pogodbe sa Vahidom Muminovićem, po kome se, vidi se u članu 2. Ugovora, „za predmet kupoprodaje Kupac obavezuje platiti kupoprodajnu cijenu u iznosu od 1,00 KM“, a prema članu 3. da će za tri godine uložiti 145.000 KM, zadržati 71 radnika i zaposliti novih 13 radnika. Spašavajući šta se spasiti može, kako bi firma nastavila da postoji i radi, Vahid Muminović je, u ime ortačke grupe sačinjene od radnika, uplatio tu jednu KM i, 29.09.2005. godine, dobio Potvrdu o uplati. Nakon toga Nikola Grubešić, direktor agencije za privatizaciju SBK, 04.10.2005. godine, donosi Rješenje o odobrenju upisa izvršene privatizacije u Sudski registar pod brojem 01-19-467/05, a Rješenje postaje pravomoćno 31.10.2005. godine.
S tim Rješenjem u rukama, Vahid Muminović, novi vlasnik i sada naš komšija, posjetio nas je i ponudio da zajednički nastavimo raditi i razvijati firmu VIS Konfekcija. Vahid, i svi sa spiska radnika, novih vlasnika, imali su povjerenja u nas! Agencija za privatizaciju i njena Komisija, očigledno, nisu. U procedurama privatizacije mi smo se načekali da nas odbiju i više nismo mogli čekati. Odlučili samo da, uprkos, skupljem i težem putu, problem prostora riješimo na drugi način. Ubrzo smo morali napraviti novu halu, a dio slobodnog kapitala usmjerili smo u izgradnju mini hidroelektrana.
A svi zaposleni u VIS Konfekcija Gornji Vakuf-Uskoplje nastavili su svojim putem, da žive svoju radnu i životnu sudbinu. Konačno, uskoro su doživili da se proizvodnja u proizvodnim halama ove tvornice pušta po treći put!
 Proizvodnja tekstila u VIS Konfekcija Gornji Vakuf-Uskoplje pokrenuta je treći put! Mi smo im zaželili sreću i, nakon neuspjele privatizacije, TE 2005. godine, otišli svojim putem.

U to proljeće 2004. godine, uz pokušaje da u privatizaciji obezbijedimo prostor za proširenje proizvodnje, vodili smo i aktivnosti za dobijanje koncesije za mini hidroelektranu Jelići, jer je bio raspisan javni oglas i trebalo je izvršiti sve predradnje za dostavljanje ponude za učešće po javnom oglasu.
Iskreno, ja u taj projekat nisam vjerovao!
Bila je to ideja Ibrahima Bebe Kasumovića i Ante Zeko, vlasnika firme Paloč, koji su odranije bili dobri prijatelji. Kada su njih dvojica tražili da za obje firme prikupim dokumentaciju i dostavim zahtjeve za učešće po oglasu, pitao sam ih da li to oni misle ozbiljno. „Kakve centrale i kakva struja?!“ pitao sam ih obojicu. „Samo ti pripremi zahtjeve, a ostalo ćeš vidjeti!“ bili su samouvjereni i odlučni.
Zahtjevi su ubrzano pripremljeni i dostavljeni i od tada počinje drugi dio priče o ovoj firmi, priča o proizvodnji struje. Ta priča je i poučna i za nas značajna i zaslužuje poseban prostor. Nastaviću je tek kada zaključim ovaj dio o sudbini ideje da proširimo proizvodnju u preradi drveta, a koja je i bila povodom našeg neuspjelog pokušaja da to ostvarimo u hali VIS Konfekcija.  
Dokupili smo zemljište na parceli 1633/13, nasipali parcelu za izgradnju danima i danima, navlačeći kamionima i kamionima stotine kubika nanosa kako bi izravnali dubinu od preko 5 metara.
 Ovako je izgledao nasip visine preko pet metara na kome smo izgradili novu halu za novu proizvodnju

I sada me to podsjeti na mučninu koju smo doživljavali dok smo gradili ovu novu halu, po kiši i nevremenu, gledajući svakodnevno kako u neposrednoj blizini propadaju dvije prekrasne zapuštene hale – ona UNIS-ova plava i VIS Konfekcijina žuta.

Prelijepi prostori od kojih tada još niko nije imao koristi.

Sve zemljane i infrastrukturne radove uradili smo sami, a projektovanje, izvođenje i montiranje metalne konstrukcije hale, dimenzija 48 puta 50 metara, ugovorili smo sa firmom KA LIM d.o.o. iz Jelaha kod Tešnja.
 Radilo se i po kiši i blatu na tek utabanon nasipu, ali se moralo završavati na vrijeme.

Nazirala se nova hala dimenzija 48x50 m, ukupno 2.400 m2 površine.

Bili smo zadovoljni tokom izvođenja radova, uz naše značajno učešće, jer smo sve zemljane radove i iskope radili sami.
Adnan Dizdar  zaposlio se 2004. godine i odmah je pokazao želju da ovlada znanjem i prostorom u kome je radio.

Konačno, za osam mjeseci 2007. godine izgrađena je nova hala, koja ljepotom i funkcionalnošću nije zaostajala iza gore pominjanih. 

Eh, sada je trebalo popuniti opremu i pokrenuti proizvodnju, ali prije toga još neka pojašnjenja naših ukupnih investicionih aktivnosti.
 Investicioni program je inoviran u martu 2005. godine i prilagođen novonastaloj situaciji, zapravo, našim željama, planovima i mogućnostima.

Ubrzo nakon neuspjele privatizacije VIS Konfekcija izradili smo, u martu 2005. godine, novi Investicioni program proizvodnje masivnih ploča i njime predvidjeli povećanje proizvodnje širinski spojenih ploča za gazišta, koja su se već proizvodila u hali kupljenoj od Austrijanca, odnosno i izgradnju hale za proizvodnju dužinsko-širinskih ploča, čiju  smo izgradnju propratili gore.
Rotaciona presa na hladno na kojoj se još proizvode širinski lijepljene ploče za gazišta, stepeništa i namještaj.

 Ali taj plan je podrazumijevao i povećanje kapaciteta sušenja. Uporedo sa izgradnjom hale izgradili smo zidane sušare vlastitim snagama, NIGOS iz Niša je uradio automatiku, čime smo povećali smo posttojeće kapacitete sušara, na ukupno 820 m3 u jednom turnusu.

Tadašnji kapaciteti sušara, koji su 2005. godine zadovoljavali naše potrebe, već su postali nedovoljni i morali smo graditi nove sušare.

 Sušare smo zidali vlastitim sredstvima i našim rukama, naravno, uz pomoć struke i stručnjaka.

NIGOS iz Niša ugradio je automatiku i time smo dostigli kapacitete sušenja potrebnih u našoj proizvodnji.

Postepenim povećanjem proizvodnje širinski spojenih ploča, omogućeno nam je ugovaranje sa firmom Mc Wood iz Busecka u Njemačkoj, a prvu isporuku, 16. oktobra 2006. godine, obilježili smo malim internim slavljem. To je bila osnova za dalje osvajanje tržišta Njemačke u čemu je Nurija Čelik, naš zastupnik, imao značajnog udjela. Donje fotografije pokazuju kako se mora pripremiti isporuka za Njemačku.

Širinski spojene masivne ploče u toku proizvodnje i u skladištvu pripremljene za otpremu

Paketi uvijek moraju biti dobro zaštićemi i uredno složeni kako bi se neoštećeni predali probirljivom kupcu iz Njemačke

Prvi kamion na otpremi tog 16. oktobra 2006. godine bio je iz firme Nail d.o.o. Donji Vakuf. Desno su Muamer Lelak, vozač, i Enver Čemer, otpremač te ture.
Čak i raspored tereta na kamionu mora biti do u detalje razrađen i raspoređen, jer je to važno na cestama cijele Evrope.

Eh, sada je trebalo popuniti opremu i pokrenuti proizvodnju dužinsko-širinskih ploča iz elemenata proizvedenih u našoj proizvodnji, čime bi se povećalo korištenje drveta i napravio proizvod koji je bio tražen na svjetskom tržištu za proizvodnju namještaja i, što je nama bilo veoma važno, traženo je na tržištu Njemačke.

Od ovakvih elemenata...

...i ovako obrađenih elemenata...

...trebalo je obezbijediti tehnologiju koja će izraditi ovakve ploče, najboljeg, svjetskog kvaliteta, koji može imati prođu na svjetskom tržištu. Rekosmo ranije: onaj ko zadovolji tržište Njemačke, zadovoljio je tržište u cijelom svijetu!

 Vjerovali smo u mogućnosti domaćih proizvođača opreme i nadali se da će i oni poći našim stopama i približiti se svjetskom tržištu. Naš komšija  Derviš Dželilhodžić, formirao je vlastitu firmu Tehnika d.o.o. i počeo proizvoditi opremu za drvnu industriju. Prvi pilanski vagon je konstruisao i izradio odmah poslije rata, u vrijeme kada je kod nas boravio Walter Johnson, Amerikanac, volonter, stručnjak za obradu drveta, koji nam je pomagao o uspostavi nekih dijelova naše proizvodnje. U julu 1998. godine, posjetili smo zajedno proizvodnu prostoriju u centru grada i uvjerili se da je to bio je uspješno izrađen vagon za prorez trupaca. Kasnije je nastavio izrađivati mnoge mašine za preradu drveta. Nismo se libili i mi smo kupili opremu od Tehnike.

Tehnika d.o.o. Gornji Vakuf-Uskoplje
Ponudu za automatsku liniju za dužinsko nastavljanje drveta od firme Tehnika d.o.o. Gornji Vakuf dobili smo 07.11.2006. godine, a nakon iscrpnih analiza svih detalja Ugovor za izradu potpisali amo 16.12.2006. godine. Ponuda za presu na hladno dobili smo kasnije, 31.08.2007. godine.
Uspješno izrađena i instalisana linija za dužinski spoj drveta je pokrenuta, ali smo mi smatrali da trebamo povećati proizvodnju i više uložiti sredstava u još vrijedniju opremu. Već smo imali novu halu, a u opremu je trebalo uložiti ukupno blizu milion KM. Zato smo se odlučili na kupovinu kompletne linije jednog od najpoznatijih proizvođača u svijetu, Weinig iz Njemačke, koji je već djelovao u sastavu Grecon Weinig Gruppe. Preko firme Lignopro d.o.o. Sarajevo i Nedima Kolašinca, vlasnika i zastupnika Weiniga za BiH, obezbijedili smo sajamski eksponat na sajmu u Poljskoj i nakon pregovora ugovorili najnoviju liniju HS 180, kažu, tada je bila druga kupljena u Bosni i Hercegovini, koja je bila znatno bolja, snažnija i brža od linije HS 120, kojih je već bilo nekoliko u našoj državi. Sve pripreme za instaliranje potpuno nove opreme u potpuno novoj proizvodnoj hali izvršene su tokom marta 2008. godine, nakon čega je počela uspješna probna proizvodnja.
Uvijek smo bili skromni i štedljivi i nenametljivi i nijedan proizvodni pogon nismo otvarali uz svečanosti. Ovoga puta smo odlučili da napravimo izuzetak i priredimo skromnu svečanost i na taj način svečano obilježimo sve dotadašnje uspjehe i najavimo nove projekte.
Zvanično puštanje u rad proizvodnje bukovih masivnih ploča, širinski i dužinsko-širinski spoj, svečano je obavljeno 18.06.2008. godine. Taj događaj je, pored opštinskog značaja, proglašen privrednim događajem kantonalnog značaja, jer smo zaposlili 25 novih radnika. Imena novozaposlenih radnika biće navedena u kasnijem popisu. Naredne fotografije donekle daju naznaku svečane atmosfere i šireg značaja ovog događaja. Za nas je ovo bio izuzetno važan dan!
 Salih-Ikan Kasumović, Ibrahim-Beba Kasumović, Salko Selman i Enes Čemer, dana 18.06.20008. godine, prate program pripremljen za svečanost puštanja u rad proizvodnje masivnih bukovih ploča.


 Enes Čemer, direktor, i Nikola Milić, pomoćnik općinskog  načelnika Općine Gornji Vakuf-Uskoplje, kratko se obraćaju prisutnim zvanicama. Pozdravni govor direktora možete pročitati ovdje i dobiti osnovne informacije o preduzeću toga dana.

Zvanice lijevo i Derviš Dželihodžić, vlasnik firme Tehnika d.o.o. Gornji Vakuf-Uskoplje, koji s ponosom pokazuje svoju instalisanu presu.

Važan trenutak: Salko Selman, premijer Srednjobosanskog kantona, treći s lijeva, 18.06.2008. u 11,00 sati, pušta u rad liniju za proizvodnju masivnih ploča bukovih ploča. Slijeva se vide: Ibrahim-Beba Kasumović, Elmir Filan, rukovalac linijom i Enes Čemer. U pozadini su Edhem Bičakčić i Sutko Đanan.

Posjetioci razgledaju proces proizvodnje na liniji koja Weinig-ovoj liniji za podužno spajanje HS 180, koja daje vrhunski kvalitet masivnih bukovih ploča.
Cijela linija nama je izgledala impresivno, prelijepo i savremeno. S razlogom smo bili ponosni i očekivali nove poslovne uspjehe.

Nakon podužnog spajanja slijedi širinsko lijepljenje pomoću prese iz Tehnike ili ove rotacione prese, lijevo, pa brusilica Costa Lavigatrici, nakon čega se dobiju ploče visokog kvaliteta.
  
Nakon kontrole proizvoda, ploče se skladište i pripremaju za otpremu u fabrike namještaja, uglavnom u Republici Njemačkoj.

Dimenzije, način pakovanja i zaštite za otpremu je različit po proizvodima, ali i zahtjevima kupaca.
Sada slijedi niz fotografija, mala galerija, koja je ilustracija našeg razmišljanja i puteva kojima smo dolazili do novih ideja i rješenja u nastojanju da ostvarimo cilj i počnemo proizvoditi namještaj. Većina fotografija su amaterske, uglavnom moje, izrađene fotografskim aparatima, ali i mobilnim telefonima i nijedna nije umjetnički obrađivana. One odražavaju trenutak događanja i naš trud i nastojanje da ostvarimo zacrtane ciljeve.

Gore ste upoznati na koji način smo obezbijedili proizvodnju masivnih bukovih dužinsko-širinskih ploča, što je, nakon širinskog spoja, koji smo već koristili, uglavnom, za proizvodnju gazišta i stepeništa, otvorilo mogućnost izrade proizvoda viših faza prerade. Dakle:   
U svijetloj tački spajanja nebrojeno mnogo pripremljenih elementa spajaju se na već pomenutoj liniji u duge letve i pripremaju za širinsko spajanje i proizvodnju masivnih dužinsko-širinski spojenih ploča.
Ploče se prvo pregledaju, a onda sortiraju prema klasama i potrebama proizvoda.

Proizvodeći namještaj u malim serijama znali smo da možemo uspješno proizvoditi i veće serije. Pred očima sam uvijek imao stolicu, štokrlu ili hoklicu kako su je drugi zvali, proizvdenu u preduzeću Konjuh iz Živinica. Supruga i ja kupili smo je u našem prvom porodičnom namještaju prije 43 godina i danas, 18.05.2016. godine, služi mnogim kućnim namjenama. Sa poderane, ali još očuvane, etikete može se pročitati da su "...noge hoklice, kao i sarg, rađene iz masivnog drveta..." Ja dodajem od bukve. Na kraju se vidi da je proizvođač ŠIPAD, a ja znam da je ispod pisalo Konjuh. Nažalost, Konjuh, i njegovi radnici, doživili su tužnu poslijeratnu sudbinu, sličnu u mnogim preduzećima širom Bosne i Hercegovine. Dakle, mogli smo se opredijeliti za nabavku opreme i proizvodnju namještaja u visokim serijama, ali nismo, jer smo već sredstva  usmjerili u izgradnju hidroenergetskih objekata. Zato smo tražili partnera koji će prihvatiti da mi proizvodimo dijelove za namještaj, a da on završava proizvod i izvozi na poznato tržište. Standard iz Sarajevo, preduzeće sa višegodišnjim iskustvom i znanjem je bio dobar partner, ugovorili smo saradnju, započeli i održali do ovog trenutka. Prvi kontakt je bio sa salihom Čamdžićem, komercijalistom u februaru 2000. godine, a ugovori su, uglavnom, bili slični kao Ugovor za 2009. godinu, koji je potpisao Damir Muhić. 

Dijelovi za namještaj rađeni su prema dizajnerskm rješenjima Standarda iz Sarajeva, kome smo mi, tako su se izjašnjavali, bili i ostali, veoma važan partner u izradi namještaja za izvoz.
Serije i količine dijelova za namještaj, uglavnom za stolove, povećavale su se iz mjeseca u mjesec i dostigle značajno učešće u finalizaciji proizvodnje.

Dok su se drugi smjenjivali i mijenjali u proizvodnji dijelova za namještaj i namještaja, Zijo Mašić je ostao na istom mjestu i pravio što su dizajneri tražili.

 A onda smo, uz pomoć prijatelja, počeli izrađivati namještaj i uređivati vlastiti prostor. 


Našim namještajem smo uredili vlasite prostorije za rad i prijeme.



Kancelarijski prostor je uređen našim proizvodima.


Mnogi privatni stambeni prostori ukrašeni su našim namještajem, što možete vidjete i po fotografijama iz gornjeg kataloga.

Ostaju još dva važna koraka i važne faze u razvoju koje smo uspješno prošli, a koje moram pojasniti prije nego pređem na sljedeći post i ispričam priču o tome kako smo izgradili prvu mini hiroelektranu i počeli proizvoditi i prodavati struju. O svemu tome slijede redovi u nastavku.
 Jedna od tih vrlo značajanih faza bila je organizovanje prevoza reprodukcijskog materijala za proizvodnju i gotovih proizvoda do kupca. A to je, ujedno, uvijek bila vrlo značajna stavka u troškovniku svake proizvodnje. Podsjećam da ste u postu broj 5 imali priliku da vidite dva naša prva kamiona, kamion Raba za prevoz trupaca i kamion Mercedes za prevoz gotovih proizvoda. Ponovljene donje fotografije ovih kamiona su podsjećanje i na početke naše proizvodnje.
Za ovu Rabu i ovaj Mercedes, naše prve transportne jedinice, svi smo emotivno vezani
Analizom troškova poslovanja došli smo do zaključka da će se postići značajne uštede ako dobro organizujemo vlastiti transport, što je bilo posebno važno za stalne isporuke kupcima na području Republike Njemačke. Pord naših potreba trebalo je organizovati uslužne prevoze u uvozu i izvozu. Bilo nam je potpuno jasno da se počinjemo baviti i djelatnošću koja nam je nepoznaznata i u koju smo morali uložiti, prvo, mnogo sredstava, a onda i puno truda da se organizujemo i spoznamo pravila ove privredne grane, u međunarodnom transportu roba posebno. Lakši problem je bio kupiti vozilo. To smo činili kupovinom uglavnom iz uvoza i najčešće smo kupovali kamione i prikolice od firme Lagerhaus u Amstettenu u Austriji i firme Tatarevic u Austriji. Trebalo je uložiti znatan napor i vrijeme za unutrašnju organizaciju firme kako bi se zadovoljili zahtjevi koji su traženi po uslovima licenci za kamione ili licenci za firmu. Uspjevali smo ispunjavati tehničke, a posebno ekološke uslove, tako da smo dobijali licence za svako od vozila, a onda i Licencu za prevoznika od 2010. godine, što je obnovljeno kasnijom Licencom samostalnog prevoznika u međunarodnom cestovnom prevozu tereta.
Ostvarili smo i pravo na CEMTdozvole, o čemu informacije o ovoj vrsti dozvola imate ovdje.
Kako bismo zadovoljili pravila poslovanja ove privredne djelatnosti, zaposlili smo iskusnog dispečera. Konačno, ostvarili smo postavljene ciljeve, uštede u transportu, zaradu i, što je najvažnije, blagovremene otpreme našim kupcima lociranim i u sjevernim dijelovima Njemačke.
U trenutku dok ovo pišem raspolažemo sa 13 kamiona od čega su 3 za prevoz trupaca sa šumskih radilišta diljem Bosne i Hercegovine, a preostalih deset za međunarodni prevoz tereta diljem Evrope.
Abdulah Agić, naš najstariji vozač i Moamer Lelak, vozač koji je prvi vozio naše ploče za Njemačku, ali je kasnije postao naš zaposlenik, sa novim preuzetim kamionima 24.05.2010. godine

Nakon što je kamion pripremljen, tehnički pregledan i opremljen, roba je utovarena, a Abdulah Agić, najstariji vozač, priprema tovar za bezbjednu otpremu robe u Njemačku.

Naši kamini na ulicama gradova...
...i na autoputu za Evropu!

Svi kamioni su rijetko u isto vrijeme u krugu. Kada se to i dogodi slijedi brza priprema za prevoz planiranih roba negdje na području Evrope.

Trenutak je da ponovo govorim o načinu finansiranja značajnijih investicionih projekata. Kupovina kamiona, koji mora zadovoljavati evropske ekološke standarde, je značajan iznos i nikada ga nije lako izdvojiti. Postoji način, koji je praktičan i jednostavan, ali pod uslovom da ste sigurni da će posao, koji ćete raditi, biti profitabilan. Najjednostavniji način za kupovinu opreme je putem lizinga, preko jedne od lizing kuća, koje su spremne da svakog trenutka, naravno, pouzdanim i provjerenim partnerima, pruže usluge i omoguće brzu kupovinu transportne i druge opreme i značajno ubrzaju njeno puštanje u eksploataciju, odnosno u proizvodnju. Važno je dokazati više sebi, a manje radi partnera, da ste sposobni da na vrijeme plaćate mjesečne obaveze i zadovoljstvo će biti obostrano. Čak i ako se nešto poremeti, ako tržište ili nemogućnost da profitabilno poslujete, što neće omogućiti povrat lizing zaduženja, postoji korektan način da se partneri raziđu, a to je povrat opreme koja je uzeta na lizing. I ta je procedura prilično brza, jednostavna i poslovno poštena.
Kod kredita sve je znatno drugačije. Procedure su znatno složenije i traju duže, hipoteka je često problem , a problemi neuredne otplate dužnika najčešće završavaju sudskim presudama, koje nisu ugodne ni povjeriocu, a dužniku i njegovoj porodici su vrlo traumatične.
Hypo Leasing d.o.o. Mostar je bio prva lizing kuća sa kojom smo ugovorili prvi posao o lizing finansiranju.  Ponudu finansiranja na iznos od 11.741,78 KM, za finasiranje dijela troškova horizontalne brente, dana 04.03.2003. godine, potpisao je Toni Fabrio, a Mariela Kolobarić, referent prodaje, bila je operativni izvršilac. Međutim, ovdje moram pomenuti Draženka Petrović iz Filijale Hypo Lesinag  u Vitezu, sa kojim smo uradili puno uspješnih, dobrih i obostrano korisnih poslova.
Emir Ćizmić, rahmetli, nažalost, drugi s lijeva, nasmijan je na ovoj fotografiji. Teška i opaka bolest prekinula ga je u uspješnom radu, koji je mnogima mogao poslužiti kao primjer kako se stvaraju poslovni odnosi i uspješno završavaju projekti. Ovu fotografiju napravio sam u Kreševu, 17.02.2009. godine, kada smo, Beba i ja, zajedno sa grupom iz Raiffeisen Leasinga, bili na jednom zajedničkom projektu.

Od Raiffeisen Leasinga Sarajevo prvu Ponudu za finansiranje, a kasnije smo ugovorili posao, koju je poslao Emir Ćizmić, dobili smo 31.03.2008. godine, za finansiranje već pominjane linije za podužno spojene ploče, što je bio obostrano značajan i uspješan projekat vrijedan 390.800,80 EUR ili 764.339,93 KM.

Ibrahim Beba Kasumović, Belma Sekavić Bandić, direktorica Raiffeisen leasinga Sarajevo, Alma Piljević, šefica Kontrolling odjela i Enes Čemer. Fotografija je zabilježila našu posjetu od  05.05.2010. godine. Uspješna saradnja je nastavaljena kada je Odjel prodaje preuzeo Edin Perviz sa kojim smo uspješno realizovali nekoliko zajedničkih projekata.   Linija, koju sam pomenuo, jedan je od njih.
   
(Ovaj tekst je u zagradi, jer se namjerno nakratko odmičem od osnovne teme, kako bih ostavio informaciju da je kasni mraz, 10. maja 2016. godine, spržio prerano izlistalo nježno lišće šumskih stabala, posebno bukve, o kojoj stalno govorimo i koju stalno prerađujemo. Ispod ovako sprženog lista u ovoj biološkoj godini neći biti prirasta drvne mase. Krajolik izgleda lijepo, u bojama kao u jesenje vrijeme, ali i izaziva strah od nadolazećeg, jer se klima i vrijeme, to je i ovdje očito, drastično mijenjaju. Nisam sreo nijednog čovjeka, koji je u svom životnom vijeku ovo vidio! Možda naučnici, botaničari i šumari, imaju dokaz da je sličnih prirodnih izuzetaka i sličnih događaja bilo i ranije?

Obronci šume na magistralnom putu Bugojno-Novi Travnik, ispod skijališta Rostovo, na nadmorskoj visini od 746 m. Snimljeno 13. maja 2016. godine
Ova fotografija je snimljena iz našeg kruga, 20.05.2016. godine, i pokazuje obronke planine Vranice, na kojima je šuma promijenila boju na nadmorskoj visini već od 745 m.)
 

Konačno, porastom proizvodnje, većim prorezom trupaca i višom fazom prerade daske i elemenata, te proizvodnjom dijelova za namještaj i namještaja u malim serijama, stalno se povećavao drvi otpad i sve više u sitnijim granulacijama, čija je vlažnost, 6-8%, bila odlična za proizvodnju briketa. Značajan dio sirove piljevine i sitnijeg drvog otpada koristili smo u našim kotlovnicama iz kojih smo dobijali energiju za proizvodnju industrijske pare i tople vode za sušare, čija količina se, takođe, stalno povećavala i dostigla količinu od 6.000 tona godišnje.
       Tragali smo za najracionalnijim i najekonomičnijim  rješenjem kako bi se značajan dio suhe piljevine i sitnog drvnog otpada, oplemenio u novom proizvodu, a koji se, to je važno, izvozi. Time će se stvoriti novi proizvod, koji će, u konačnici, drvni otpad pretvoriti ne u balast i trošak, već u finansijski prihod i stalnu neto dobit preduzeća. Iskustva ovdašnjih preduzeća, i onih prije i nakon rata, a u svijetu pogovotovo, to pravilo se stalno potvrđivalo u proizvodnoj praksi i njihovim finansijskim obračunima. U namjeri da imamo stručnu analizu našeg stanja angažovali smo firmu STON-ING d.o.o. iz Zagreba, čiji je vlasnik i direktor Vjekoslav Ribarević. Nakon detaljne analize, u maju 2005. godine, dostavljena nam je Energetska bilanca u poduzeću Rose-wood d.o.o. i predložen je način korištenja drvnog otpada. I tada smo imali namjeru da, pored energije za paru i toplu vodu, instališemo kapacitete za proizvodnju električne energije ili kogeneracije, što je tada i u Evropi bilo još u fazi razvoja, a sada, desetak godina nakon, to su normalni projekati sa komercijalno isplativom i sigurnom opremom. Studija je pokazala da je naš energetski bilans, od 16 miliona kWh godišnje, uz potrošnju energije za parionice i sušare, dovoljan još i za proizvodnju briketa. Radi toga nam je odmah dostavljen prijedlog za briket presu C.F. Nielsen iz Danske, kapaciteta do 1 tone na sat.
  Poučeni stručnim uputstvima i novim saznanjima i u oblasti korištenja energije iz bio mase, tražili smo ponude za liniju za proizvodnju briketa. Prvu ponudu, još 29.10.2004. godine, i prije završene studije, dostavio je CB Consulting Company iz Zenice, a potpisnik je bio Željko Cumbo, direktor, koji je nudio dansku Nielsenovu presu. I Tehnika d.o.o. Gornji Vakuf-Uskoplje, 05.06.2005. godine, dostavila ponudu linije za izradu briketa, e.
Ponuda CB Consulting Company iz Zenice, iz 2004. godine, za liniju za proizvodnju briketa, čiji je direktor bio Željko Cumbo, dala nam je osnovne značajne informacije o ovoj proizvodnji i proizvođače na širokom evropskom tržištu mnogobrojnih proizvpđača opreme

Dok ne naučimo tehnološki proces i prilagodima ga našim prilikama, svjesno smo se odlučili za kupovinu polovne, već korištene i jeftinije briketirke, a najpovoljnija ponuda je bila od firme Ramex d.o.o. iz Kladnja, vlasnika i direktora Ramiza Hajdarevića. Po Predračunu od 01.06.2006. godine, platitili smo prilično povoljno liniju proizvođača Riko iz Ribnice u Sloveniji i počeli proizvodnju bukovih briketa promjera 70 mm. Nastojali smo da proizvedemo što kvalitetniji briket, karateristika kao u ovoj ponudi hotelu Rajska vrata na Jahorini kod Pala, a kao dokaz visikog kvaliteta dobili smo Certifikat - nalaz od Inspect – RGH iz Sarajeva, koji je urađen 20.09.2006. godine, i koji je potvrdio naša uvjeravanja tržišta u izvanredan kvalitet briketa. Svim kupcima u Italiji i Njemačkoj morali smo uz robu dostaviti i certifikat na jednom od svjetskih jezika.
Uspješnu proizvodnju briketa smo povećavali, ali pošto smo bili zakasnili sa sezonskom prodajom i na našem i na evropskom tržištu, morali smo, prvi i jedini puta u našoj proizvodnji, da javno u novinama objavimo akcijsku ponudu. Imali smo ciljano tržište, tržište Hercegovine, koje je uzimalo manje količine, ali je uredno plaćalo i imalo je već informacije o našem kvalitetu, radi čega je i tražilo naše brikete. Zato smo oglas objavili u Večernjem listu za Bosnu i Hercegovinu u Mostaru.
Prvu presu za briket bili smo smjestili u proizvodni prostor finalne proizvodnje, ali se ukupno korištenje prostora pokazalo nepraktičnim, radi čega smo ubrzo počeli planirati izgradnju novog proizvodnog prostora u kome bi se proizvodio isključivo briket. Stalni rast proizvodnje i naši planovi da preradu drveta stalno unapređujemo, što je podrazumijevalo i stalnu preradu drvnog otpada, uz detaljno analiziranje efekata ulaganja, usmjerili su nas na izgradnju novog prostora. Odlučili smo da izgradimo halu od metalne konstrukcije dimenzija 48 x 21 m, ukupne površine od 1.008 m2. Tokom zime i ranog proljeća 2007. godine izvršene su sve pripreme, a krajem marta, tačnije 27. marta, izvršen je najveći dio radova na montaži ovog objekta, što se vidi na narednim fotogrfijama.
Pripremni radovi za izgradnju nove proizvodne hale za proizvodnju briketa obavljeni su u rano proljeće, a radovi na montaži željeznih konstrukcija započeli su 27.03.2007. godine. Sve radove smo izveli vlastitim radom i znanjem naših ljudi.

Krovne rešetke su pripremili naši zaposlenici, nekadašnji dobri varioci, a prvu rešetku podiže Fuad Čaušević našim bagerom, o kome će doći interesantna priča.

Montaža dijelova konstrukcije ponekada je izgledala kao amaterska akrobatika. Na slici lijevo Hakija Bičkalo povezuje dvije krovne rešetke, a desno mu pomaže Salih Kasumović-Ikan, i sve izgleda kao da njih dvojica plešu po široj žici.

 I ova fotografija vrijednih ljudi, poslovnih akrobata, Hakije i Ikana,
ilustruje želju da se vlastitim snagama izgradi planirana hala.

Trud i napor su se isplatili, jer je za dva mjeseca izgrađena funkcionalna hala u koju smo prebacili liniju briketa i nastavili sa proizvodnjom. Fotografija lijevo pokazuje ulaz u objekat, a desna fotografija je zadnji dio objekta. Skromno je, ali i jeftino i veoma funkcionalno.

Uređenje kruga, polaganje kablova i završetak radova između hale za peletirku, lijevo, snimljenu sa stražnje strane. Radove posmatraju Huso Dželihodžić i Ekrem Kasumović.

Zamalo zaboravih napomenuti da smo uporedo sa gradnjom hale postavili i liniju za briketiranje, jer smo izbjegavali da pravimo zastoje u proizvodnji. To se može primijetiti na sljedećim fotografijama.
Na fotografijama se vidi da je montaža opreme za briketiranje  istovremenena kada i montaža proizvodnog objekta.

Nakon presovanja piljevine u presi, gore, na liniji za hlađenje briketa, lijevo, briket se ohladi i siječe u dužine po zahtjevu kupca, čime je proizvodnja klasičnog briketa spremna za pakovanje.

 U početku proizvodnje pakovanje briketa je vršeno u prozirne vreće i folije.

Proizvodili smo kvalitetan briket, što je i tržište priznalo, nakon čega smo počeli koristiti kartonsku ambalažu.
Avdo Zukić streč-folijom omotava paletu sa briketom u kartonskoj ambalaži, koju viljuškarom odlažu u skladište i pripremaju za otpremu na tržište Italije.

Proizvodeći briket nismo odustajali od nabavke novije i bolje prese za briket koja će garantovati kvalitet i optimalnu proizvodnju u skladu s raspoloživim drvnim otpadom, koji se mogao koristiti isključivo u proivodnju briketa, podsjećam na količinu od 4.000 tona godišnje. Dobili smo ponude od firme Ascot iz Italije, Vlašić-mg d.o.o. iz Travnika, firme Hardbriks iz Njemačke i firme DIPIU iz Italije.
Gornje fotografije pokazuju da smo već bili ovladali proizvodnjom briketa i da smo dobili potpuno novu liniju za proizvodnju. Primjenjujući sasvim novi način ugovaranja proizvodnje i prodaju, odnosno korištenjem opreme koju obezbjeđuje i ustupa kupac, obezbijedili smo i plasman proizvoda i otplatu opreme na duži ugovorni period. Ugovorom o međusobnoj saradnji, potpisanog dana 26.01.2009. godine, sa firmom Vitales d.o.o. iz Nove Bile kod Travnika, koja je tada proizvodila pelet, ugovorili smo preuzimanje nove opreme za proizvodnju briketa proizvođača DIPIU iz Italije, model B 70. Potpisnik ugovora je bio Borut Del Fabbro, direktor. Po potpisivanju Ugovora o kupoprodaji broj 210308/1, od 26.01.2009. godine, sa Istrabenz Gorenje d.o.o. iz Nove Gorice, Republika Slovenija, čiji je potpisnik bio dr Robert Golob, direktor, a zastupnik Saša Matić, imali smo obavezu isporuke u narednih pet godina, što smo i učinili vrlo korektno i na zadovoljstvo kupca. Radi istine treba reći da smo imali problema u završnoj fazi ugovorenog posla, ali o tome ću nekom drugom prilikom. 
Gornja serija fotografija, posebno one tokom gradnje proizvodne hale za brikete, već sada izaziva nostalgiju. Na njima se vide ostaci opreme i objekti koji podsjećaju na naše početke i na krajolik, koji više ne postoji i koji je dio naše istorije i dio ukupne istorije razvoja općine Gornji Vakuf-Uskoplje.
Podsjećam da je Raba jedan od naših prvih i dragih kamiona, kojim smo godinama prevozili trupce. Raba je otišla u zasluženu mirovinu, ali joj se nismo odužili kako je zaslužila. Odbačena je u staro željezo, na deponiji za otpad, što se vidi u pozadini gornjih fotografija. A mogli smo barem kabinu zaštiti, staviti je na postolje i sačuvati od propadanja da generacijama svjedoči o našim počecima i našem napretku. Neka ovo sjetno podsjećanje bude mala zahvalnost ovom nijemom i neživom predmetu, ali koji je mnogima od nas uistinu obezbijedio život.

Objekat, koji se samo nazire u pozadini na gornjim fotografijama, je pilana u vlasništvu Aga-kula d.o.o. Gornji Vakuf, tadašnjeg komšije sa kojim smo dobro sarađivali, objekat kojeg više nema, ali isto tako govori o počecima proizvodnji u industrijskoj zoni i novom oživljavanju privrede u općini Gornji Vakuf-Uskoplje. Ugovorom od 27.03.2008. godine, mi smo ovu parcelu kupili od vlasnika i kasnije srušili ovaj drveni objekat i na njemu izgradili druge objekte.

 Tužan sam, nemoćan da mislim, a kamo li da pišem.

Čovjek bi da bude radostan zbog dostignutog dobra i zajedničkih uspjeha. I s pravom! Ali naša ovdašnja svakodnevica i ljudske masovne tragedije diljem svijeta, izazivaju tugu koja razara um! Nakon Izvještaja UNHCR-a, Dnevni avaz, od 29.05.2016. godine, piše o stradanju izbjeglica pod naslovom – MASOVNA GROBNICA: Za tri dan na Mediteranu se utopilo 700 izbjeglica. O tome sam već pisao ovdje i mislio da će se svijet urazumiti, nači neko rješenje, jer taj isti svijet uzrokom je vlastitih katastrofa i tragedija. Ali pogledajte narednu, posuđenu, fotografiju!     

Većina ovih ljudi uskoro će biti u vodi - i stradati. Koliko li je među njima novih malih, nevinih i bezgrešnih Aylana?! Ako imate snage ponovo kliknite na ovu poveznicu i ponovo ćete vidjeti tugu, jad i bijedu čovječanstva. Da pokušam parafrazirati Bernarda-Henry Levy-a i iskonstruišem svoj stav: Izbjeglička katastrofa? Ne, kataklizma čovječanstva! 

 Ali, radi nastavka života i opstanka ljudskog roda, moramo ići dalje. Zato, kada barem malo utihne ova tuga i ljudska se praznina ispuni nekom novom snagom, nastavićemo priču o tome kako stvarati dobra za ljudsko dobro i dobro čovječanstva. Dakle, i mi nastavljamo sa našom pričom na sljedećem postu broj 9.     

Nastavlja se...
Prelazak na post br. 9. - Treba sve planirano finansirati. Otkuda pare?
Prelazak na post br. 10. - Kada se pokrene posao  -kraja nema. Rad i stvaranje imaju svoja pravila!
http://mojpokusaj.blogspot.ba/2016/06/9-proizvodnja-struje-napokon.html
Objavio/la u